Jabuka iskušenja

Ljubitelji računara u Jugoslaviji nisu baš u najprijatnijem položaju. Uvoz računara, kao i svega drugog skupljeg od 5000 dinara, nije dozvoljen. Tako je većina onih koji žele da nabave kompjuter upućena na neko izigravanje zakona: ubeđivanje nekog rođaka na privremenom radu u instranstvu da sledeće godine ne donosi televizor, video-rekorder ili kino projektor nego računar, pronalaženje nekog povratnika iz inostranstva koji ima pravo na uvoz ili, jednostavno, šverc. Takav potencijalni vlasnik računara mora unapred da odluči koji će računar da kupi pošto nema mogućnost da vidi sve "kandidate" na delu. Koliko nam je poznato, ni jedna naša radna organizacija se ne bavi uvozom računara, strani predstavnici donose malo ili nimalo opreme na sajamske štandove, literaturu nije lako nabaviti i za nju je potrebno odvojiti prilično deviza... Odluka o konačnom izboru može da bude donesena samo posle čitanja uporednih prikaza različitih modela i zrelog razmišljanja.

Najvažniji parametar pri izboru računara su, svakako, vaše potrebe. Njih treba proceniti na osnovu trenutne situacije, ali i bliske budućnosti: ne treba da kupujete računar koji jedva zadovoljava vaše sadašnje potrebe (jer će u bliskoj budućnosti potrebe svakako porasti), ali ni da plaćate sistem ogromnih mogućnosti koje nećete imati gde da primenjujete.

Džepni ili stoni?

Stoni računar, u principu, pruža veće mogućnosti za manje novca. Ima, međutim, dosta korisnika kojima je računar potreban na terenu (pomenimo samo arhitekte i građevinare), u školi ili na fakultetu. U većini takvih slučajeva dovoljno je nabaviti neki džepni računar sa obiljem matematičkih funkcija koji nema mogućnost programiranja (takvi su danas prilično jeftini) i, za kućnu primenu, dobar stoni računar. U nekim slučajevima, međutim, potreban je prenosiv računar čija memorija može da primi nekoliko programa koji se koriste "svuda i na svakom mestu". U tom slučaju se opredelite za džepni računar i pokušajte da sastavite ili napravite neophodne programe.

Globalno posmatrano, računari se koriste u naučno-tehničkim proračunima, svakodnevnim poslovima, za vežbanje programiranja i za igranje (postoje, jasno, i stotine drugih primena). Džepni računari mogu vrlo dobro da posluže za naučno-tehničke proračune (iako je manja brzina njihovog rada unekoliko prepreka) i za vežbanje u programiranju. Poslovna primena im nije jaka strana, a što se igara tiče - sve zavisi od veštine programera. Džepni računari, naime, imaju najčešće ekran koji sadrži samo jednu liniju, pa su akcione igre pomalo monotone. U logičkim igrama džepni i stoni računari su praktično ravnopravni.

Pri donošenju odluke o kupovini računara treba se čuvati jedne velike greške: ne kupujte loš džepni i loš stoni računar. Ako su materijalna sredstva ograničena (a najčešće jesu), kupite jedan dobar kompjuter. Jer, računar je ipak računar, a razlike između džepnih i stoni, za veštog programera, nisu velike.

Računari i klase

Cena je, jasno, jedan od osnovnih parametara koji treba razmotriti. Što je računar bolji, to je skuplji, ali to ne znači da ćemo, ako imamo novca, kupiti najskuplji postojeći model! U cenu ne ulazi samo procena mogućnosti računara; značajan parametar je ime firme koja ga proizvodi (renomirane firme kao što su IBM i Hewlett-Packard daju sebi pravo da svoje proizvode prodaju dvostruko skuplje od ostalih kompanija), država u kojoj se računar kupuje, broj prodatih primeraka... Da bi se unekoliko klasifikovale mogućnosti (i cene) računara, često se uvodi podela na ekonomsku, srednju i višu klasu. Ni jedna od ovih klasa nije strogo odvojena od drugih i postoje modeli koji su na prelazu iz ekonomske u srednju (nema ih mnogo) i iz srednje u višu klasu (takvih je dosta).

Računari iz ekonomske klase se prepoznaju po ceni manjoj od 150 funti (s obzirom na to da je pri pripremanju ovog poglavlja korišćena uglavnom engleska literatura, cene su uglavnom u funtama). Ovi računari su dobri za one koji žele da nauče programiranje, sastave prve programe i zabavljaju se komercijalnim programima za igre. Primena računara iz ekonomske klase na naučno-tehničke proračune je moguća, ali ne bez izvesnih teškoća: loša tastatura onemogućava brzo unošenje ekspremintalnih podataka, računar često prilično sporo radi pa proračun može da potraje, za priključivanje štampača i perferijskih uređaja potrebni su ne baš jeftini interfejsi... Kompjuteri iz ove klase nisu pogodni za poslovne primene u kojima se od računara zahteva obrada velike količine informacija.

Srednja klasa je vrlo širok pojam i obuhvata računare koji koštaju 200-700 funti. Ovi računari su veoma pogodni praktično za sve primene, pogotovo zato što mogu lako da se proširuju dodavanjem neke periferijske opreme. Njihove tastature su profesionalne, memorija prihvatljivo velika, poseduju par programskih jezika i pristojnu programsku podršku. Za one koji nameravaju samo da se igraju i uče programiranje, kupovina računara iz srednje klase predstavlja neku vrstu luksuza; za one koji nameravaju da koriste računar u neke "ozbiljne" svrhe (pogotovo ako će računar obavljati posao koji donosi novac) srednja klasa je idealno rešenje.

Računari iz više klase se praktično ne razlikuju od računara iz srednje. No, oni su opremljeni nekim periferijskim uređajima kao što su disk-jedinice i sopstveni monitor. To znači da ovi računari predstavljaju zaokružen kompjuterski sistem izuzetno pogodan za poslovne primene (na primer, vođenje poslovanja nekog objekta male privrede). Činjenica je da računari iz srednje klase, kupovinom dodatnih uređaja, mogu da pređu u višu, odakle sledi da je nešto povoljnije kupiti računar iz srednje klase, upoznati njegove mogućnosti i proširiti ga ukoliko za tim postoji potreba. Od ovog zaključka se odstupa samo u jednom slučaju: ukoliko planiramo upotrebu računara za neke poslove i sigurni smo da će nam disk-jedinice, štampač i velika memorija biti potrebne, bolje je da ih odmah nabavimo: ne samo što će sistem biti lakši za manipulisanje (sve se komponente nalaze u okviru samog računara) nego ćemo i jeftinije proći. Ukoliko želimo da koristimo računar za igranje, nije dobro da kupimo model iz više klase: za njega su uglavnom pisani "ozbiljni" programi, pa na tržištu nećemo moći da nađemo igre koje nas interesuju.

Kada procenimo potrebe i odlučimo da kupimo stoni računar iz neke od ove tri klase, pristupamo pregledu tabele. Najpre ćemo odbaciti računare koji nam ne odgovaraju (skuplji su ili jeftiniji nego što želimo), a zatim ćemo upoređivati ostale karakteristike. Pri tom ćemo naići na određen broj reči koje nam se čine besmislenima (ukoliko ste početnik u svetu računara verovatno su vas i reči: tastatura, memorija, disk-jedinice, itd. koje ste pročitali u dosadašnjem tekstu, pomalo zbunile). Pošto je izbor računara veoma ozbiljan posao, ne smemo da dopustimo da nam neki od ovih pojmova ostanu nejasni: možda baš oni predstavljaju presudni parametar na osnovu koga ćemo moći da se opredelimo između dva modela.

Memorija

Jedan od osnovnih parametara pri procenjivanju računara je njegova memorija. Računar memoriju koristi za smeštanje svih podataka koje mu dajete i za programe koji omogućavaju obradu tih podataka. U našoj tabeli ćete naći dva podatka: ROM računara i RAM.

ROM (skraćenica od Read Only Memory ili, u prevodu, memorija koja može samo da se čita) služi za smeštanje programa koje dobijate uz računar. Ti programi se koriste za normalan rad računara: ukoliko vaš budući računar, na primer, "zna" konstantu PI, ona je ubeležena negde u njegovom ROM-u. ROM se, kao i RAM, meri kilobajtima. Kilobajt je jedinica za količinu infromacija i označava koliko znakova može da stane u memoriju računara. U jedan kilobajt memorije staje 1024 slovna znaka. Na stranu kucanu sa proredom stane oko dva kilobajta informacija.

U ROM ne možete da upisujete vaše programe, ali on pokazuje koliko različitih naredbi vaš računar poznaje. Računar koji ima ROM od 8 kilobajta ima daleko manje mogućnosti od onoga koji ima ROM od 16 kilobajta! Većina današnjih računara ima ROM od 12-16 kilobajta, koji je, uglavnom, dovoljan za realizovanje, vrlo složenih programa. Ipak, u tabeli ćete naći i nekoliko računara koji imaju ROM od svega dva kilobajta. Ti računari u ROM-u drže samo najosnovnije programe, a pre početka rada sa kasetofona moraju da se učitaju ostali. Sa stanovišta iskusnog korisnika računara kompjuter sa malim ROM-om je zgodan s obzirom na to da on može po potrebi da menja programski jezik na kome radi. Međutim, za početnika je nepoželjno da svaki put kada uključi računar mora da učitava program koji omogućava računaru da obavlja osnovne računarske radnje. Ne bismo vam savetovali da kupujete računare koji imaju ROM manji od 10 kilobajta.

Neki računari dopuštaju proširivanje ROM-a. U računar se priključuju posebni moduli kojima se ROM proširuje i tako se računaru dodaju nove naredbe i povećavaju njegove mogućnosti. Računar Atom Acorn, na primer, može da radi samo sa celim brojevima. Priključivanjem dodatnog ROM-a od 4 kilobajta ovaj računar dobija naredbe za rad sa razlomcima i brojevima u "pokretnom zarezu" (brojevi koji nemaju fiksiran broj decimalnih mesta). Svi podaci u našoj tabeli dati su za računare bez ikakvog dodatnog ROM-a, ali je mogućnost proširenja spomenuta. U okviru procene vaših potreba treba da se odlučite i za kupovinu potrebnih dodataka među kojima RAM i ROM moduli dolaze na prvo mesto. Ukoliko želite da pišete matematičke programe, računar koji radi samo sa celim brojevima neće moći mnogo da vam pomogne; bolje je da odmah nabavite dodatni ROM. Važno je informisati se i o načinu ugradnje dodatne memorije: kod nekih računara dodatni ROM se jednostavno priključuje u neku utičnicu (tzv. "port"), a druge je potrebno rasklapati da bi se čip zalemio na pravo mesto. Ukoliko nemate praktičnog iskustva u elektronici, nije poželjno da se odlučite za drugu alternativu - možda ćete za vreme ove "operacije" oštetiti računar.

Neki računari imaju "ogroman" ROM od 31 ili 48 kilobajta. Važno je saznati zašto je ROM toliko veliki: u njemu su sigurno smešteni neki specijalizovani programi koji za vas mogu da budu korisni ili sasvim nepotrebni. Ukoliko, na primer, ne planirate nabavku štampača, ne kupujte računar sa velikim ROM-om u koji je ugrađen "Text-editor" (program za obradu i štampanje teksta) - tako plaćate nešto što je za vas sasvim beskorisno.

RAM (skraćenica od Random Access Memory, odnosno memorija kojoj se može slobodno pristupati) nesrećno je izabran termin koji označava memoriju koju korisnik može slobodno da popunjava. U ovu memoriju se smeštaju programi koje korisnik otkuca, podaci koje ti programi obrađuju i informacije neophodne za pravilan rad računara. I RAM se meri kilobajtima - prvi stoni računari imali su RAM od 2-16 kilobajta, a danas je 16 kilobajta minimalna konfiguracija. Neki računari imaju RAM koji se meri stotinama kilobajta, pa čak i megabajtovima (jedan megabajt ima 210 = 1024 kilobajta). Ne treba unapred otpisti računare koji imaju mali RAM - on najčešće može da se proširi, a može čak i da bude dovoljan za vaše potrebe. Evo nekoliko podataka o tome šta sve može da uradi računar sa 16 kilobajta memorije:

bulletDa "zapamti" dve gusto pisane stranice u "Galaksiji" (pod pretpostavkom da na tim stranama nema slika) ili 5-6 standardnih strana (kada se izostave slike, podnaslovi i slično).
bulletDa "reši" sistem od 85 jednačina sa 85 nepoznatih.
bulletDa nađe matricu inverznu matrici 60*60.
bulletDa razvrsta po azbučnom redu 1500 reči, od kojih svaka ima 10 slova.
bulletDa igra šah, bekgmemon, othello'/reversi, složi mađarsku kocku i pobedi neiskusnog korisnika u praktično svim logičkim igrama.

Za mnoge primene 16 kilobajta je sasvim dovoljno - verovatno nećete nikada sastaviti program koji bi zauzimao više od 10 kilobajta memorije, a ukoliko ga i budete sastavili, nećete se odlučiti da ga otkucate (za kucanje takvog programa biće vam potreban bar jedan ceo dan). Ipak, mnogi korisnici se odlučuju za kupovinu gotovih programa koji omogućavaju rad sa datotekama, komponovanje teksta i slično. Ovakvi programi uzimaju veliki deo RAM-a, tako da ono što ostane najčešće nije dovoljno za primenu tako složenog programa. Takvi korisnici će morati da proširuju memoriju svog računara pomoću RAM modula. RAM moduli se ponekad priključuju na port računara, ali se najčešće ugrađuju u njega. Prilikom kupovine računara dodatni RAM modul će, verovatno, ugraditi prodavac ili ćete, ukoliko modul kasnije kupite, morati sami da ga ugradite. Ovog ugrađivanja se ne treba mnogo bojati (čip se jednostavno postavi u podnožje), ali ga ipak treba prepustiti stručnom licu ako je to ikako moguće.

Realno je proširiti memoriju računara do 32 kilobajta. Za neke primene (posebno obradu teksta) nju treba proširiti i do 64 kilobajta, ali vam ne bismo predložili da to odmah radite. Najpre nabavite računar i upoznajte ga. Tada ćete steći osećaj o tome šta su 32 kilobajta i odlučiti da li vam zaista treba više. Ukoliko na pitanje odgovorite potvrdno, lako možete da naručite memorijski modul. Ukoliko uvidite da vam više memorije ne treba, uštedećete dosta novca - memorijski čipovi su vrlo skup deo računara.

Jezici

Bezmalo svi kućni računari rade na bejziku - kompjuterskom jeziku opšte namene. Ukoliko je u našoj tabeli napomenuto da računar radi na bejziku, za upotrebu ovog jezika nije potrebno kupovati nikakve dodatke - u samom ROM-u računara je ugrađen program koji prevodi rečenice koje korisnik otkuca (tzv. bejzik naredbe) na oblik koji računar može da shvati i koristi.

Neki računari, pored bejzika, imaju i druge programske jezike, najčešće paskal. Paskal je programski jezik namenjen matematičarima i inžinjerima i u literaturi ćete naći podatak da se paskal kompajlira (prevodi), a bejzik interpretira.

Šta to znači? Ako je u računar unet program u paskalu, on će, pre njegovog izvršavanja, morati da čitav taj program, rečenicu po rečenicu, prevede u oblik koji je računaru pristupačan. Posle toga, korisnik može da zahteva da se prevedeni program izvrši. Kod bejzika (i drugih jezika koji se interpretiraju), situacija je nešto drukčija: računar nailazi na neku bejzik naredbu, prevodi je i izvršava, a zatim "zaboravlja" prevod te naredbe i na isti način obrađuje sledeću. Sa aspekta korisnika i jedan i drugi tip jezika imaju prednosti i nedostatke. Jezici koji se kompajliraju bolje koriste mogućnosti računara jer programi rade mnogo brže, ali je zato posle svaki sitne ispravke neophodno prevoditi program. Bejzik programi rade daleko sporije, ali je ispravljanje i prilagođavanje programa brzo i jednostavno. Sve u svemu, za onoga ko se prvi put susreće sa računarima i za iskusnog korisnika koji nema potrebu za velikim računanjima, bejzik računari predstavljaju racionalnije rešenje. Računari koji koriste paskal pogodni su za korisnike koji su zainteresovani za numeričku analizu i brzu obradu manje količine informacija. Ne treba zaboraviti da se većina stonih računara koji normalno rade na bejziku može opremiti posebnim programom, paskal kompajlerom, pomoću koga će moći da koriste i drugi jezik. Takav program, doduše, oduzima nekih 16 kilobajta RAM-a, ali se sa takvim gubitkom lako mirimo ako nam za naše programe preostane još 16 kilobajta.

U poslednje vreme pojavljuju se računari koji koriste programski jezik forth. To je jezik nižeg nivoa od bejzika (što je jezik nižeg nivoa, to je razumljiviji za računar i manje pogodan za korisnika) koji nudi neke vrlo privlačne mogućnosti: definisanje novih naredbi, promene postojećih, znatno brže izvršavanje programa i slično. Na sreću, većina računara može da se opremi programom koji se zove forth compiler i tako raspolaže i bejzikom i fortom.

Ukoliko se odlučimo za nabavku nekog računara koji ne koristi bejzik, moramo da imamo u vidu da na specijalizovanim jezicima nije napisano mnogo programa. Vrlo je verovatno da ćemo sve programe koji nam trebaju morati sami da pišemo, što će značajno umanjiti vrednost našeg računara. Izgleda da, u sadašnjem trenutku, bejzik predstavlja najbolji izbor.

Tastatura

Tastatura je vrlo bitan element pri izboru računara. Kod većine kompjutera tasteri su raspoređeni po takozvanoj QWERTY shemi (kao na standardnoj pisaćoj mašini), a nekima od njih su dodeljene i posebne funkcije. Bolji računari, po pravilu, imaju veći broj tastera, dok slabiji računari imaju manju, nabijenu tastaturu na kojoj je svakom tasteru dodeljeno po nekoliko funkcija.

Priličan je broj korisnika koji pomišljaju da je najbolje kupiti računar sa takozvanom "senzorskom" tastaturom. Ova pomisao potiče od nesvesne analogije sa televizorima: televizor sa senzorima je obično bolji i skuplji od televizora sa mehaničkim komandama. Kod računara je situacija upravo obrnuta - senzorska tastatura je jedna od najgorih karakteristika koju neki računar može da ima.

Za dobro i brzo kucanje je potrebna takozvana profesionalna tastatura sa mehaničkim tasterima. Na takvoj tastaturi dirke su normalne veličine, a pri pritiskanju se pomeraju kao na električnoj pisaćoj mašini. Svaki taster ima jednu ili dve funkcije (kada se zajedno sa njim pritisne i SHIFT, taster daje veliko slovo). Sve naredbe se kucaju slovo po slovo (npr. PRINT se kuca pritiskom na slova P,R,I,N i,konačno, T), a kod posebno dobrih računara postoji i grupa tastera kojima se mogu dodeliti neke češće korišćene naredbe radi bržeg kucanja.

Računari sa senzorskom tastaturom su znatno manji. Tasteri na njima se ne pomiču kada ih korisnik pritiska i, što je još gore, korisnik najčešće ne zna da li je dovoljno snažno pritisnuo taster da bi računar registrovao njegovu akciju. Na "senzorskim računarima" svakom tasteru je dodeljeno po nekoliko funkcija: umesto da kuca PRINT korisnik samo pritiska taster P u pravom trenutku. Ovo na prvi pogled izgleda bolje, ali pola sata rada na "senzorskom računaru" će svakoga uveriti u suprotno. Pre svega, svaku naredbu treba naći na tastaturi (svaki taster ima po tri ili četiri dodeljene naredbe), zatim treba smisliti koje sve SHIFT dirke treba pritisnuti da bi se izabrala prava funkcija, a onda sve te dirke treba držati istovremeno i nadati se da će računar da registruje njihov pritisak. Za kucanje programa na senzorskoj tastaturi potrebno je, zavisno od iskustva korisnika, 2-20 puta više vremena nego kada se koristi profesionalna.

Prednost "senzorskih računara" je u tome što su znatno jeftiniji. Čini nam se da su, za većinu korisnika, njihove karakteristike ipak nezadovoljavajuće. Ukoliko se bavite nekim poslom u kome je potrebno dosta pisanja, pre ili kasnije ćete početi da koristite programe za obradu teksta. U tom slučaju zaboravite sve računare osim onih sa profesionalnim tastaturama! Ukoliko nameravate da sami pišete veći broj programa ili da kucaet programe koji se objavljuju u časopisima, "senzorski računari" ponovo nisu najbolji izbor. Ali, ukoliko želite da koristite računar za igre (kupovinom komercijalnih programa), senzorska tastatura je prava stvar za vas. U većini igara operiše se sa svega nekoliko tastera i nema nikakve potrebe da plaćate skupu profesionalnu tastaturu.

Između senzorske i profesionalne nalazi se specijalizovana tastatura koju, na primer, koristi ZX Spectrum. Na ovoj tastaturi dirke se pomeraju kada ih pritiskate, pa imate osećaj da li ste pritisnuli neki taster ili ne. Pored toga, tastatura je i dalje malih dimenzija, pa je svakom tasteru dodeljeno po nekoliko funkcija. Tastature poput ove su nepovoljne za kucanje dugih programa, ali mogu da posluže za obradu teksta. Oni koji nameravaju da koriste računar za igre, vežbu programiranja i izvesnu količinu pisanja mogu da se opredele za računare kao što je ZX Spectrum. Ipak, ukoliko je novčani fond za kupovinu računara iole bogatiji, nije loše odlučiti se za model sa profesionalnom tastaturom.

Set karaktera

Neki računari poseduju jednostavan set karaktera koji se sastoji od velikih slova, brojeva i dvadesetak specijalnih znakova (tačka, zarez, dve tačke, upitnik, uzvičnik, zagrade, znak za dolar, navodnici i slično). Drugi računari mogu da koriste mala slova i gomilu specijalnih znakova računajući i većinu grčkih slova. Na korisniku je da odluži kakav mu set karaktera odgovara: za one koji žele da pišu programe, igraju se i uče programiranje mala slova i specijalni simboli su nepotrebni. Za one koji žele da im računar, pomoću štampača, održava prepisku, piše spiskove za nabavke i slično, mala slova su neophodna ali mnoštvo specijalnih simbola nije. Najzad, za one koji se bave pisanjem naučnih tekstova i knjiga kompletan set specijalnih simbola može da bude esencijalna karakteristika pri nabavci računara.

Neki računara poseduju mogućnost definisanja sopstvenih karaktera. Kod njih korisnik, pomoću posebnih naredbi, nekim tasterima može da dodeli nove znakove, kao što su naša slova š, č, ć i slično. Ovi računari obično spadaju u "višu klasu", ali ih ne treba kupovati ukoliko nemate nameru da ih dopunite skupim štampačem. Nema nikakve koristi od ekrana na kome je prikazano slovo č ako ne raspolažemo štampačem koji to slovo može da prenese na papir!

Ekran

Većina računara se povezuje sa standardnim televizorom: crno-belim ili kolor. Neki računari poseduju tzv. monitorski izlaz koji omogućava povezivanje sa posebnim monitorom, a drugi imaju ugrađen monitor. U celini gledano, računari sa ugrađenim monitorom nisu isplativa investicija: kupovina štampača se mnogo više isplati nego kupovina monitora.

Slika na monitoru je, po pravilu, bolja od slike koja se dobija na standardnom televizoru, ali razliku u većini primena možemo potpuno da zanemarimo. Važna karakteristika svakog računara je rezolucija. Pod rezolucijom podrazumevamo broj tačaka na ekranu koje računar može potpuno da kontroliše. Svaku od tih tačaka korisnik može, pomoću odgovarajuće naredbe, osvetliti ili zatamniti crtajući na taj način sliku na ekranu. Kod kolor računara korisnik može da bira i boju svake tačke ili boju segmenata na ekranu (svaka tačka se, u stranim tekstovima, naziva "pixel" pa se najčešće govori o "rezoluciju u pikselima").

Jeftiniji računari imaju grafiku takozvane niske rezolucije: na ekranu može da se kontroliše svega oko 3000 tačaka, dok neki skuplji modeli mogu da adresiraju čak 256.000 tačaka. Negde na sredini se nalaze računari sa "pristojnom" rezolucijom od oko 50000 tačaka na ekranu.

Na prvi pogled izgleda da je, ukoliko materijalne mogućnosti dopuštaju, dobro nabaviti računar koji ima što veću rezoluciju. Međutim, nije uvek tako: računar koji poseduje rezoluciju 640x256 i šesnaest boja, na primer, zahteva da 320 kilobajta RAM-a bude rezervisano za smeštanje ekrana. Ukoliko takav računar ima 330 kilobajta memorije, sve dobre karakteristike (visoka rezolucija i velika memorija) rezultiraju jednom lošom - samo 10 kilobajta preostaje za korisnikove programe i podatke.

Vrlo je bitno i koliko slova računar može da prikaže u jednom redu. Računari srednje klase koji rade u boji sa pristojnom rezolucijom najčešće u redu mogu da prikažu svega 32 karaktera, što je malo ako želite da ih koristite za obradu teksta. Treba imati u vidu da jedan kucani red ima između 60 i 70 znakova i da broj karaktera u redu manji od 64 zatvara mnoga područja primene računara. Oni koji žele da koriste računar u "ozbiljne" svrhe (izuzetak su oni koji žele da ga koriste za crtanje vrlo komplikovanih šema i planova) neće pogrešiti ako kupe računar koji radi sa crno-belim televizorom i ima 64 karaktera u redu. Oni koji žele da se igraju sa računarom će, naravno, odabrati neki "kolor kompjuter", ali treba da, u granicama materijalnih mogućnosti, nastoje da broj karaktera u redu bude što je moguće veći - bar 40.

Idealno bi bilo imati prilagodljiv računar: korisniku bi mogao da bude ponuđen izbor između crno-bele ili kolor slike, velike i male rezolucije, broja karaktera u redu i slično. Koliko nam je poznato, samo jedan računar iz srednje klase ima ove mogućnosti: to je BBC mikroračunar, posebno model B. Korisnik, zavisno od potreba, može da menja broj adresivih tačaka i boja na ekranu, kao i broj slova u redu. Što je najlepše, u toku izvršavanja istog programa, ovaj broj može da se menja nekoliko puta - prema potrebama. Jedini problem je u tome što su mnogi potencijalni vlasnici računara, sledeći naše uputstvo, već isključili BBC B iz izbora zbog cene od 400 funti.

Neki računari imaju ugrađene komande za crtanje krugova, mnogouglova, linija, pa čak i za pravljenje "crtanih filmova". Ipak nam se čini da ove mogućnosti ne bi trebalo da prevagnu pri izboru računara: ako kompjuter ima dobru rezoluciju, gotovo svaki korisnik će biti u stanju da napiše program za crtanje kruga, animiranje slike i slično. Ukoliko biramo između dva računara približne cene i karakteristika izabraćemo, jasno, onaj koji ima više specijalizovanih naredbi koje nam odgovaraju.

Kasetofon

Bezmalo svi stoni računari omogućavaju snimanje programa i podataka na kasetofon. Pošto je kasetofon uređaj koji je odvojen od računara, moglo bi da se smatra da on spada u periferijsku opremu. No, čak i vlasnik računara koji ne namerava da nabavlja nikakve dodatne uređaje, svakako će osetiti potrebu da svoj računar poveže sa kasetofonom - zato su mogućnosti ovog uređaja obuhvaćene ovim poglavljem.

Računar se sa kasetofonom povezuje pomoću kabla koji je obično deo standardne opreme kompjutera. Na obične kasete se sniamju svi programi koji će korisniku docnije biti potrebni ili podaci koju su delimično obrađeni. Ovo upisivanje, jasno, ne može da se obavi trenutno - računaru je potrebno određeno vreme da snimi neki program. Brzina snimanja zavisi od računara (a ne od kasetofona kako neki početnici misle) i meri se u baudima. Baud je bit u sekundi - termin koji početniku izgleda misteriozno. No, sve postaje jasnije kada se pogleda nekoliko primera: računar koji snima podatke brzinom od 1000 bauda, na primer, snimiće 16 kilobajta memorije za oko 2,5 minuta. Ova brzina je sasvim prihvatljiva kada se učitavaju programi za igre ili za naučno-tehničke proračune, ali je neprijatna ukoliko računar treba da obrađuje veću količinu informacija koja je smeštena na kaseti.

Neki računari imaju "potpunu kontrolu kasetofona". Ovim terminom se obično označava činjenica da neki računari mogu da kontrolišu uključivanje i isključivanje kasetofona: računar, na primer, najpre uključi kasetofon, učita program i na kraju zaustavi traku. Kod učitavanja programa ova osobina nije mnogo važna, ali je za "ažuriranje datoteka" presudna. Šta je ažuriranje datoteka?

Neki korisnici planiraju poslovnu primenu računara. Vlasnici objekata takozvane male privrede, na primer, često imaju potrebe za računarom koji bi organizovao nabavku repromaterijala, olakšao vođenje poslovnih knjiga i automatizovao kontakte sa mušterijama preko pošte. Takvi korisnici, kako se to stručno kaže, koriste računar za rad sa datotekama i njihovo ažuriranje. Datoteka je skup podataka i sastoji se od slogova. Vlasnik biroa za fotokopiranje bi, na primer, mogao da oformi datoteku materijalnih troškova. Jedan slog ove datoteke bi obuhvatio troškove nabavke papira, drugi održavanje uređaja, treći režijske troškove, četvrti plate službenika i slično. Svakoga dana vlasnik unosi podatke o novim troškovima, a računar pronalazi potrebne slogove na kaseti, unosi ih u memoriju, menja njihov sadržaj i ponovo ih snima.

Vlasnik biroa za foto-kopiranje koga smo pomenuli bi naišao na prilične probleme ukoliko bi, za pomenute poslove, koristio standardni kasetofon. On bi morao neprekidno da premotava traku, traži početke slogova, kontroliše njihovo upisivanje u memoriju računara i ponovo premotava trake da bi se rezultati snimili na prava mesta. Za ovakve potrebe nešto je pogodnije nabaviti računar koji se povezuje sa specijalizovanim kasetofonom. Specijalizovani kasetofon, jasno, predstavlja, dodatni trošak od pedesetak funti, ali zato automatizuje mnogobrojne radnje: računar može sam da kontroliše premotavanje trake, upisivanje i brisanje podataka i slično. S obzirom na to da specijalizovani kasetofoni rade nešto brže od standardnih, oni predstavljaju dobru alternativu skupim disk-jedinicama (o disk-jedinicama ćemo govoriti u delu ovog izdanja koji je posvećen periferijskoj opremi). Ipak, za korisnike koji će upotrebljavati računar za igru, naučno-tehničke proračune i vežbe programiranja, specijalizovani kasetofon je isto što i posebni monitor - nepotreban trošak.

Ukoliko smo u prilici da kupujemo standardni kasetofon koji ćemo upotrebljavati uz računar (najčešće koristimo kasetofon koji već posedujemo), moramo da obratimo posebnu pažnju na neke sitnice. Treba pre svega, na svaki način da kupimo kasetofon koji poseduje brojač trake. Nije posebno bitno da kasetofon bude posebno dobar (i skup) - najobičniji mono-kasetofon će zadovoljiti sve naše potrebe. Dolazi, jasno, u obzir i upotreba stereo-uređaja, ali uz jednu ogradu: ukoliko pokušamo da čitamo kasete koje su snimane na mno uređajima pomoću stereo opreme, možemo da očekujemo teškoće jer će signali biti oslabljeni. Kako se većina komercijalnih programa prodaje na kasetama koje su snimane na najobičnijoj opremi, vlasnici stereo-uređaja možda neće biti u stanju da unesu kupljene programe u računar. Ovo ponekad ne predstavlja veliki problem (običan kasetofon se lako pozajmljuje od prijatelja), ali može da bude vrlo neprijatno: šta da se radi ako je komercijalni program zaštićen pa ne može da se presnimi?

Poslednja sitnica na koju treba obratiti pažnju su priključci. Lako može da se dogodi da stari kasetofon i novi računar nemaju iste priključke za povezivanje. Ovoga se ne treba mnogo bojati: za stavljanje odgovarajućih priključaka nije potrebno nikakvo poznavanje elektronike - dovoljna je obična lemilica.

Generator tonova

Neki računari poseduju ugrađeni minijaturni zvučnik koji može da generiše tonove u nekoliko oktgava. Neki kompjuteri imaju višekanalni ton-generator koji omogućava istovremeno generisanje nekoliko tonova (najčešće tri), drugi koriste zvučnik televizora kao izlaz, a treći nemaju moguććnost generisanja tonova.

Čini nam se da mogućnost generisanja tonova nije mnogo bitna. Korisno je da računar ima neku vrstu biperfa kako bi upozorio korisnika na završetak nekog dugotrajnog posla, ali multiopcioni ton-generatori najčešće predstavljaju nešto što je prosečnom korisniku sasvim nepotrebno. Ozbiljnu primenu generatori tonova nalaze najčešće u igrama (na očajanje ukućana vlasnika računara) i sintezi glasa. Čak i na računarima sa skromnim mogućnostima generisanja tonova kao što je ZX Spectrum može da se sintetiše govor. Ipak, sinteza govora je područje koje zahteva priličnu stručnost korisnika, poznavanje akustike i dosta slobodonog vremena. Većina korisnika može samo da uživa u govoru svog računara za vreme nekih igara, pri čemu se koriste skupi programi. Sve u svemu, ugrađen generator tonova je lepa, ali ne bitna osobina računara.

Isto se odnosi na ugrađeni časovnik. Neki računari imaju mogućnost pokazivanja vremena i datuma, ali je "doterivanje" časovnika i kalendara neophodno svaki put kada uključimo računar. Izgleda da je bolje kupiti časovnik i držati ga pored računara nego plaćati za dodatnu elektroniku. Jedna od retkih primena ugrađenih časovnika je merenje vremena razmišljanja u toku partije šaha.

Ugrađeni interfejsi

Za svaki računar može da se nabavi dodatna periferijska oprema u vidu štampača, disk jedinica, plotera i slično. Iako ćemo o periferijskoj opremi govoriti u okviru posebnog poglavlja, ovde ćemo se zadržati na mogućnostima njenog povezivanja sa računarom. Dva računara ili računar i periferijska oprema se povezuju pomoću takozvanog interfejsa.

To je elektronski uređaj koji prilagođava signale koje šalje jedan računar tako da može da ih "razume" drugi, i obratno. U gotovo svaki računar je ugrađen interfejs za povezivanje sa kasetofonom i televizorom, a neki kompjuteri imaju i specijalne interfejse. Najpoznatiji od njih se obeležava sa RS232. Ukoliko u tabeli vidite da neki računar ima ugrađen RS232 interfejs, on može da se poveže sa obiljem periferijske opreme koju proizvode mnoge firme. Ukoliko planirate da docnije proširujete mogućnosti računara, ili želite odmah da nabavite neku perfierijsku jedinicu (npr. štampač), neophodno je da konsultujete tabele i saznate da li se računar koji ste odabrali može direktno povezati sa štampačem koji vam je potreban ili je potrebna kupovina dodatnog interfejsa. Za povezivanje sa disk-jedinicama bezmalo svaki računar iz srednje klase mora da ima poseban interfejs ili takozvani "disk-kontroler" (skup integrisanih kola koja kontrolišu disk-jedinice), dok se svi ostali periferijski uređaji najčešće povezuju sa računarom posredstvom RS232 interfejsa.

Predlažemo vam da, ako je ikako moguće, kupite računar koji ima ugrađen neki standardni interfejs (najbolje RS232) jer ćete se tako obezbediti za slučaj da u budućnosti poželite da proširite područje primene vašeg kompjutera.

Brzina rada

Brzina rada nekog računara zavisi od mnogobrojnih parametara: korišćenog procesora, frekvencije kvarc-kristala, kvaliteta sistemskog programa koji je ugrađen u ROM, jezika koji se koristi itd. Za korisnika svi ovi paramteri nisu od naročitog značaja - on želi da njegov računar izvršava programe što je moguće brže.

Brzina rada je obično veća što je računar skuplji. U novije vreme u računare se ugrađuju takozvani šesnaestobitski procesori koji, pored ubrzavanja rada, povećavaju raspoloživu memoriju, unapređuju numeričku preciznost i olakšavaju pisanje mašinskih programa. No, računari sa šesnaestobitskim procesorima su i dalje prilično skupi, pa korisniku sa prosečno dubokim džepom preostaje samo da se opredeli za neki od osmobitnih modela. A njima je brzina prilično slaba tačka.

Sa aspekta potreba, brzina nije uvek bitna. Ako, na primer, koristimo računar za složene naučno-tehničke proračune, manja brzina rada može da se podnese - umesto da računar završi posao za 10 minuta, završiće ga za 20, što je i dalje nekoliko stotina puta kraće vreme u odnosu na ono koje bi nam bilo potrebno za manuelno rešavanje problema. Kod poslovnih primena brzina takođe nije veliki problem - obrada podataka je ovde relativno kratkotrajna i bitno je da računar može da memoriše dovoljnu količinu informacija. No, za igre je brzina esencijalna: ukoliko računar radi sporo, nećemo moći da napišemo programe za dinamične igre.

Kako da procenimo brzinu računara? Najbolji pregled se stiče kada napišemo program koji rešava neki složen matematički problem i primenimo ga na nekoliko kompjutera. No, malo nas ima priliku da istovremeno radi sa nekoliko računara, pa smo najčešće upućeni na testove koji se objavljuju u časopisima. U tim testovima računaru se postavljaju različiti problemi i meri se vreme potrebno za njihovo rešavanje. Zatims e vremena potrebna za rešavanje pojedinih problema ispišu u tabelu, nađe se njihova srednja vrednost i računari se sortiraju prema njoj. Tako nastaje tabela testova brzina ili, kako ih nazivaju "bench-marks" testova.

Jedna takva tabela data je i u ovom tekstu. Nismo, jasno, mogli da obuhvatimo preveliki broj računara, ali nam se čini da su među njima i mnogi popularni modeli. U tabeli se nalaze stoni i džepni računari; površan pogled pokazuje da su novi džepni računari često značajno brži od nekih stonih modela dok se stari programabilni kalkulatori nalaze na samom začelju liste.

Programska podrška

Iako programsku podršku pominjemo tek na kraju ovog poglavlja, ona može da bude bitnija od svih pobrojanih osobina. Novi vlasnik računara ne može da očekuje da će ući u sve tajne programiranja u kratkom roku. Zato će, ukoliko želi da koristi računar ili da se igra sa njim, biti prinuđen da kupuje programe koje su drugi sastavili. Pored toga, čak i vrlo iskusan korisnik računara pre ili posle dolazi do saznanja da se ne isplati pisati sve programe koji su mu potrebni. Svako voli da igra šah protiv računara, ali pisanje programa za šah zahteva konsultaciju obimne literature do koje je teško doći, utrošak nekoliko meseci za njegovo pisanje i možda i cele godine za testiranje i prepravke. Zar nije jednostavnije dati desetak funti za program za šah i početi zabavu bez ikakvog uloženog napora?

Primena računara za obradu teksta zahteva poseban program nazvan tekst-editor koji je napisao tim profesionalaca i oprobalo nekoliko stotina ljudi pre nego što je komercijalno počeo da se prodaje. Rad sa datotekama zahteva posebne programe za njihovo sortiranje i obradu. Kao što ne možemo sami da projektujemo računar, tako ne možemo da napišemo ni sve programe koji će nam zatrebati. Zato smo upućeni na programe koji postoje na tržištu. Neki računari su, voljom proizvođača, namenjeni onima koji žele da se igraju, pa su u prodaji mahom programi za igre. Neki drugi računari, pre svega zbog dizajna tastature, nisu pogodni za obradu teksta pa je broj i kvalitet tekst-editora za njih minimalan.

Da bismo bar približno dali predstavu o mogućnostima primene pojedinih računara u nekim oblastima, u tabeli je data neka vrsta rejtinga. To je broj bodova od 1 do 100 koji sumira ugrađene karakteristike računara i raspoložive programe. Jasno je da brojke predstavljaju subjektivan utisak autora zasnovan na tabelama iz engleskog časopisa "What Micro?" i daje moguće da neke od njih potpuno ne odgovaraju realnosti. Uz sav rizik da budemo subjektivni, na kraju svakog reda tabele smo sabrali četiri poslednje rubrike i rezultat podelili sa četiri. Na taj način smo dobili neku vrstu sumarne ocene svakog računara koja bi mogla da posluži za nihovo rangiranje. Računari su u tabeli ipak poređani po abecednom redu, a ne po našem "rejtingu", ali će vam poslednja kolona, nadamo se, pomoći da izaberete najbolji.

Konačan izbor

Čitajući tekst i konsultujući tabelu verovatno ste već precrtali računare koji sigurno ne ulaze u izbor. Tako ste došli do dva ili tri modela između kojih se treba odlučiti. Poslednja odluka je najteža. Ukoliko sami putujete u inostranstvo radi nabavke računara, ne opredeljujte se sve dok na delu ne vidite sve kandidate. Prodavci računara na zapadu su vrlo ljubazni i rado će vam demonstrirati mogućnosti svih računara koje želite da pogledate i odgovoriti na vaša pitanja. Pošto je njihov cilj da prodaju računar, jasno je da će neki odgovori biti "ulepšani" ali ćete, u suštini, dobiti informacije koje će biti pouzdane. Na osnovu njih trebalo bi da se odlučite i izvršite kupovinu.

Problem nastaje kada treba da se odlučite za računar koji će, umesto vas, kupiti neko drugi. Trebalo bi da posetite neki kompjuterski klub i da se raspitate za nekoga Jugoslovena koji poseduje računar koji želite da kupite. Ljubitelji računara su obično solidarni: vlasnik nekog računara će se rado odazvati vašoj molbi da ga posetite i na licu mesta pogledate kompjuter. Ukoliko ne možete da pronađete ni jednog vlasnika, raspitajte se među iskusnijim članovima kompjuterskog kluba koji prate strane časopiste: dali je o tom računaru dosta pisano, ima li njegovih karakteristika koje su posebno dobre ili posebno loše, da li je neko od njih naišao na neki program za taj računar i slično. U svakom kompjuterskom klubu će se verovatno naći neka "živa enciklopedija" koja će moći da vam pomogne pri izboru računara.

Postoje i neke "tajne" kojima treba da ovladaju potencijalni jugoslovneski vlasnici računara. U principu je dobro kupiti računar koji poseduje veći broj Jugoslovena. Na taj način se do stranih programa može doći mnogo jeftinije: nekoliko vlasnika ražunara se udruži, kupi program i prekopira ga u nekoliko primeraka. Pored toga, u okviru "malih oglasa" stalno se pojavljuju preprodavci stranih programa od kojih se kaseta vredna tridesetak funti može kupiti za 800-900 dinara, pa čak i jeftinije. Jasno je da se ovde radi o "kompjuterskom priatstvu", ali se moramo pomiriti sa tim da je kod nas uzeo maha. Najveći broj vlasnika računara u Jugoslaviji (barem prema našim podacima) poseduje ZX Spectrum i ZX 81. Popularni su, pored toga, TRS 80 model 1 (koji se, na žalost, zvanično više ne proizvodi, iako može da se pronađe u nekim prodavnicama u Nemačkoj) i Apple II.

Već smo rekli da je vrlo važno izabrati računar koji odgovara vašim potrebama. Jugoslovenski vlasnici se, međutim, nalaze u nešto povoljnijem položaju od stranaca: ukoliko uvide da su napravili pogrešan izbor (na greškama se uči) mogu bez ikakvih problema da prodaju ražunar po otprilike dvostrukoj ceni! Kod nas je ponuda mala, a potražnja za boljim modelima ogromna.

Zvezde koje ne tamne Moja home strana