Računari 22

Računarska 1986. godina

Posle mnogo dinamičnih godina, razvoj personalnih računara kao da ulazi u mirnije vode: 1986. godina je okončala kratkotrajnu krizu mikroračunara ali se u toku njenih dvanaest meseci na tržištu nije pojavila ni jedna jedina suštinski nova mašina usmerena na iole široko tržište! Nedostatak novih kompjutera, ipak, ne čini upravo proteklu godinu sasvim neinteresantnom.

Dejan Ristanović

Personalni računari su, od samih svojih početaka, jedinstveni po svojoj nestandardnosti: u drugim je oblastima tehnike nezamislivo da svaki proizvođač nanovo "pronalazi točak" i da je potreban ogroman napor da bi se rad uložen u jednu mašinu preneo na drugu. Odakle ova anomalija? Velike su firme nekada bile prilično nezainteresovane za tržište malih računara pa su do izražaja dolazile male grupe sposobnih elektroničara i programera. Te su se grupe trudile da proizvedu što jeftiniji a opet što moćniji kompjuter što znači da su se trudili da izvuku što više iz postojećeg hardvera. Napori da se hardver iskoristi do maksimuma nikako ne idu u prilog standardizaciji - standardizacija podrazumeva svesno odricanje nekih mogućnosti radi kompatibilnosti sa drugima. Tako su nastajali Apple II, TRS 80, VIC 20, ZX81, Spectrum, Commodore 64 i ostali slavni računari - čak su se i bejzik programi pisani za neki od njih morali prilagođavati da bi se izvršavali na nekom drugom! Kako se broj računara povećavao, ovakva se praksa morala svoditi na razumniju meru - tako je nastao MSX standard koji, i pored veoma bombastih najava koje opisuju sporazume gigantskih japanskih kompanija, nikada nije uspeo da se probije na tržište. Početak 1986. donosi standard MSX 2 koji je prošao još lošije.

Protekla godina je, sa druge strane, do kraja afirmisala drugi standard koji ne proizilazi iz dogovora nekoliko giganata već iz uspeha jedne jedine moćne kompanije - IBM-a. IBM PC od prvih dana svoga postojanja privlači poslovne ljude dok su ga u toku protekle godine sve češće nabavljali hobisti pa čak i jugoslovenski hobisti. Ne kupuju se, jasno, baš originalni i skupi IBM-ovi računari ali i "tajvanci" obavljaju isti posao!

1986. godinu karakteriše i poplava PC klonova koje proizvode poznate kompjuterske firme. Najveći bum na evropskom tržištu dugujemo Alanu Šugaru, osnivaču i vlasniku kompanije Amstrad, koji je početkom septembra ponudio PC klona u kompletnoj konfiguraciji za svega 400 funti. Posle početnog oduševljenja, na Amstrad PC počinje da se gleda mnogo kritičnije. Računara na engleskom tržištu ima malo a van njega nimalo, njihova je cena unekoliko povećana a pojavili su se i problemi sa hlađenjem o kojima su "Računari" pisali pre mesec dana. Sve su te nevolje, ipak, rešive pa će prema tome uskoro i biti rešene; trenutno nas zanima isključivo problem hardverske kompatibilnosti.

Problem je, naravno, video interfejs: originalni IBM PC i većina klonova koriste 6845 video kontroler koga je Amstrad, iz nepoznatih razloga, zamenio sa dva ULA čipa (zanimljivo je da se 6845 standardno ugrađuje u druge Amstradove računare kao i u BBC B). Što se operativnog sistema tiče, kompatibilnost je potpuna: BIOS simulira obraćanje registrima video kontrolera. Ukoliko se, međutim, neki programer odlučio da ubrza svoje remek delo direktnim obraćanjem čipu koji generiše sliku, stvar će postati prilično neprijatna: na ekranu Amstrad PC-ja se jednostavno neće ništa pojaviti! Nekoliko raspoloživih video toolbox-a zaista koristi ovu tehniku što znači da neće raditi na Amstrad PC-ju!

Šugar je, suočen sa ovakvim primedbama, pokazao sposobnosti pravog poslovnog čoveka koji ume sa javnošću: ako je njemu verovati, Amstrad PC je namerno nekompatibilan sa IBM-om i to isključivo za dobro kupaca! Softverske firme sada mogu da dopune svoje proizvode naredbama koje upisuju besmislene podatke u registre video kontrolera i da ovakve programe prodaju po bitno nižim cenama: softver će savršeno raditi na Amstrad PC-ju dok će ne IBM-u i "pravim" klonovima ekran biti zamrljan pa će njihovi nesrećni vlasnici morati da kupuju skuplje verzije programa. Da bi stvar bila posebno zgodna, Šugar tvrdi (a mi mu ne verujemo) da se u registre 6845 mogu upisati podaci koji će izazvati trenutno pregorevanje televizora; pošto Amstrad PC nema 6845, sličnog se kvara ne treba bojati!

I pored ovih zamerki, Amstrad PC je i dalje izvanredna kupovina ali se tu ne završava njegov značaj. Tokom novembra i decembra cene "tajvanaca" počinju da opadaju i možemo da očekujemo da se ovakvi trendovi nastave i tokom 1987: "tajvanci" moraju da budu jeftiniji da bi se prodavali.

Šta radi IBM dok se ostali bogate na njegovom trudu? IBM, pre svega, i dalje prodaje ogroman broj personalnih računara: Američkom poslovnom čoveku retko pada na pamet da kupuje kopiju kada može da dođe do originala - u imenu IBM PC se, na kraju krajeva, nalazi adresa firme kojoj se treba obratiti za kupovinu! IBM, međutim, sigurno ne spava: ovaj gigant ulaže džinovska sredstva u razvoj ali ne voli da govori o rezultatima toga razvoja sve dok se gotovi računari ne pojave u izlozima "dilera" širom SAD. 1986. godina nam je, doduše, donela IBM PC RT ali izgleda da ni sam IBM nije previše verovao u ovu tehnološku novost.

Pošto je IBM PC RT jedna od retkih novina koje nam je protekla godina donela, posvetićemo mu nekoliko reči. Znate li, pre svega, šta je RISC (Reduced Instruction Set Computer) tehnologija? Mikroprocesori su se godinama razvijali u pravcu proširenja seta instrukcija: tridesetdvobitni procesori kao što su Intel 80386, Motorola 68020, National 32332 i, da se ne ograničimo na mikroprocesore, VAX predstavljaju prava čuda složenosti opremljena ogromnim brojem naredbi tako da njihov asembler pomalo liči na neki viši programski jezik - na VAX-u, na primer, postoji mašinska instrukcija CASE i potpuni ekvivalent fortranske DO petlje! Moćan set instrukcija, jasno, zahteva da se svaka naredba kodira većim brojem bitova i da se za njeno dekodiranje i izvršavanje troši veći broj mašinskih ciklusa. RISC arhitektura zahteva bitno smanjenje seta instrukcija uz zadržavanje samo najneophodnijih naredbi koje će biti savršeno simetrične i koje će operisati isključivo sa podacima u registrima - spor saobraćaj sa memorijom se svodi na najmanju meru. RISC mikroprocesor je najpre proizveo Acorn koji se, međutim, nije baš proslavio - razni su ga problemi naterali da već razvijen čip ostavi u laboratoriji! IBM je, rekosmo, proizveo RT računar ali je njegova softverska podrška i dalje srednje žalosna. Najdalje je otišao Hewlett-Packard čiji smo RISC procesor mnogo detaljnije opisali u "Računarima 20".

Kakva je budućnost PC standarda? Sve na svetu ima svoj vek; računarska industrija je dovoljno dinamična da taj vek ne bude previše dug. Jasno je da IBM PC, koji je za protekle 4 godine verovatno postigao mnogo više nego što su njegovi tvorci smeli da očekuju, neće trajati još deset godina; neće trajati ni pet a verovatno ni dve godine. Poznavaoci tržišta očekuju da 1987. donese novu generaciju personalnih kompjutera koji će, po svemu sudeći, sadržati Intel-ov 32-bitni 80386 i biti vertikalno kompatibilni sa IBM PC-jem ali koji će biti mnogostruko brži i moćniji. Sasvim je moguće da se IBM nametne kao proizvođač takvih mašina; moguće je, međutim, da ta čast pripadne Apple-u, Compaq-u ili nekoj drugoj velikoj kompaniji.

Što se YU scene tiče, IBM je u svojim poslednjim danima svetske slave prodro i kod nas: proteklu su godinu karakterisale masovne kupovine IBM PC klonova (Minhenski "Mraz Elektronik" svakako trlja ruke). Veliki broj novih računara je uslovio i pravu poplavu stranog softvera koji je, začudo, opšte pristupačan: niko ga ne prodaje ali ga svi imaju!

Novi stari računari

Iako je IBM univerzalno prihvaćen, deo računarskog kolača i dalje pripada firmama koje prodaju PC nekompatibilne mašine. Tu je, pre svega Hewlett-Packard čiji računari, nažalost, izlaze iz domena naših ambicija i našeg džepa. Apple i dalje zasniva svoju budućnost na Mekintošu koji postiže sumnjive rezultate: uspeo je da se nametne kao računar za hakere i studente ali ne postiže nikakav napredak kao poslovna mašina. Stari Apple II, jedinstveni fenomen u računarskom svetu, i dalje postiže uspehe a poslednjih je meseci čak i podmlađen - tako je nastao Apple II GS.

Kraj 1985. je, sećamo se, pripao Atari-ju koji je na sva usta najavljivao seriju 520 ST koja je za trenutak ušla u snove hakera svih meridijana: jeftin računar sa izvanrednim procesorom i obiljem RAM-a. Početak 1986. donosi razočarenja: računara nema, sistemski je softver "bagovit", bejzik je bedan i ne ostavlja dovoljno slobodnog RAM-a - reklo bi se da će Atari 520 ponoviti priču QL-a. Poslednji su nam meseci, međutim, doneli izvesno ohrabrenje: operativni sistem je konačno dobio pravo građanstva u ROM-u, memorija je proširena do megabajta, pojavio se oficijelni hard disk... Najvažnije je da softverska podrška Atari-jevih računara polako ali sigurno raste - računari beleže umereni porast prodaje u Sjedinjenim Državama i osiguravaju svoju egzistenciju. Što se Evropskog tržišta tiče, Atari napreduje u Nemačkoj ali je njegova prodaja u Velikoj Britaniji pre nikakva nego slaba. Britanski fijasko ne mora da bude uslovljen samo karakteristikama računara - poznato je da Englezi najviše cene svoje proizvode a takvih, bar kad se o računarima radi, ima zaista dosta.

Na prvom je mestu, naravno, Amstrad koji, i pored PC-ja, nastavlja da živi od modela 464, 6128 i računara iz serije PCW (tekst procesori). Posebno je interesantan CPC 6128 koji beleži rast prodaje i čija softverska baza sigurno raste. Zanimljivo je da se instaliranje CP/M-a na ovom računaru pokazalo dobrim ali ne i naročito korisnim potezom: programi se uglavnom pišu za Amstrad-ov operativni sistem i rade bez CP/M-a! Odakle ovakvo ignorisanje slavnog operativnog sistema? CP/M je u svoje vreme bio pravo otkrovenje ali poslednjih godina poslovni softver teško prolazi bez minimuma grafike, bez nekoliko boja u menijima, bez zvučne indikacije grešaka - kratko rečeno, bez stvari koje CP/M ne podržava. Ponuda CP/M softvera na disketama od tri inča je, osim toga, i dalje minimalna pa se softverske firme sve češće odlučuju za pripremanje paketa "specijalno za CPC 6128".

Potstaknut uspehom svog specijalizovanog računara za obradu teksta PCW 8256, Amstrad se početkom 1986. odlučio da tržištu ponudi proširenu verziju nazvanu PCW 8512. PCW 8512 nije, doduše, ponovio uspeh prethodnika, ali ne može da se označi ni kao potpuni promašaj: i dalje ima ljudi kojima je računar potreban isključivo kao alatka za obradu teksta. Ugrađivanje CP/M-a na računare PCW nije donelo naročitu korist: CP/M softvera za Amstrad 8512 praktično i nema!

U Amstradove uspehe možemo da ubrojimo i preuzimanje firme Sinclair Research koja je našla na ivici totalnog bankrotstva: potvrdilo se da Klajv Sinkler može da oseti želje tržišta i da s vremena na vreme ponudi neki tehnološki prodor, ali da on jednostavno nije u stanju da dovoljno dugo vodi poslove. Njegovi su računari večno kasnili, pružali manje nego što je obećano, bili previše "kvarljiva roba" čak i za Engleza koji na svakom uglu mogu da nađu po neki servis... 1986. godina je donela totalnu propast QL-a, računara koji se više neće proizvoditi ali čiji su ostaci i dalje relativno interesantni za hakere, prvenstveno zbog niskih cena.

Čim je preuzeo Sinclair Research, Šugar se odlučio da nekoliko puta "presvuče" Spektruma: najpre se pojavio Spectrum 128 K (koji je razvijen još u doba Klajva Sinklera i koji je "na kašičicu" puštan na tržište, a nedavno i Spectrum Plus 2. Plus 2 je dobra ilustracija Šugarovog poslovanja: kompletan standardni sistem u jednoj kutiji i po niskoj ceni. Naredna godina treba da pokaže koliko ova kombinacija konvenira onima koji kupuju računar koji će se koristiti isključivo za igre - verovatno da bi se oni zadovoljili senzorskom tastaturom i džojstikom.

Druga britanska kompjuterska firma, Acorn ima razloga da bude umereno zadovoljna proteklom godinom: Acorn se pod novom upravom izvukao iz krize i zauzeo pozicije na tržištu premda je vrlo daleko od svoje nekadašnje slave. Početak 1986. je doneo Acorn-ovu seriju Master koja je zapravo predstavljala BBC B doteran do savršenstva: memorija od 128 KB koja se konfiguriše na bezbroj načina, mnoštvo interfejsa, časovnik realnog vremena i, što je možda i najvažnije, mogućnost priključenja dualnih procesora 8086 (PC kompatibilnost) i 32016. Master uživa ugled veoma brzog i kvalitetnog računara i kao takav dobro prolazi u školama, ali nikako nije mašina koja bi napravila bilo kakav (a kamoli veliki) prodor na tržištu. Ukoliko Acorn želi da povrati nekadašnje pozicije, moraće da prekine praksu variranja karakteristika BBC-ja (jedna od tih varijacija je i Master Compact) i da izađe na tržište sa novom mašinom dobrih karakteristika. 1987. će pokazati da li je nešto slično moguće.

Dok se Acorn izvlačio iz krize, Commodore je polako ali sigurno gubio tlo pod nogama: model 128 nije postigao veću popularnost i uglavnom se koristi kao C64 sa boljom tastaturom. Amiga je, istina, podigla priličnu prašinu ali je većim delom 1986. prodavana samo u Americi i to ne naročito dobro - Atari 520 ST ju je, po svemu sudeći, pretekao i to ne samo zbog agresivnije reklame. Amiga se nedavno pojavila u Evropi (pa čak stigla i do Jugoslavije) ali se pokazala interesantnom samo za ljude koji je poluprofesionalno bave grafikom i animacijom. Osnovni prihod firme Commodore dolazi od starog C64 koji se i dalje solidno prodaje, pogotovu u Nemačkoj. Vitalnost C64 možda potiče od toga što je dobra mašina za igre koja, za razliku od Spektruma, može da se koristi i za neke poslove. Život od stare slave, naravno, ne može dugo da traje - Commodore će verovatno ulagati mnogo više u Amigu koja, i pored jake konkurencije, ima još šansi za uspeh.

U znaku hard diskova

Razvoj periferijske opreme uvek prati razvoj računara - moćnim 32-bitnim procesorima su potrebni novi mediji masovne memorije kao što su hard diskovi i CD-ROM-ovi.

Svi se sećamo dana kada je za svakog hakera kasetofon predstavljao osnovni medij spoljne memorije - od tih nas dana, kada malo bolje razmislimo, deli svega godina-dve. Tada je došlo do osetnog pada cena flopi disk jedinica pa su svi koji koriste kompjuter za nešto osim igara požurili da kasete zamene disketama. Kraj 1986. donosi novitete - hard diskovi koštaju između 1200 i 3000 maraka što znači da se nalaze na dohvatu našeg džepa. Vredi li trošiti novac za nešto što možda zamišljate kao malo brži flopi? Mnogi misle da vredi - sve je više softvera koji se oslanja na kapacitet hard diska pa se kompjutersko projektovanje i crtanje sve teže zamišlja bez dvadesetak priključenih megabajta. Kupovina hard diska vas ne oslobađa obaveze da imate barem jednu flopi disk jedinicu - diskete se koriste za backup a i za prenošenje novopiratovanih (ovaj, novokupljenih) programa.

Hard diskovi su na tržištu već izvesno vreme ali CD-ROM-ovi i laserski diskovi predstavljaju sasvim novi hit. Laserska tehnologija omogućava upisivanje džinovskih količina informacija na diskove prečnika nekoliko inča - u Britaniji je, na primer, priveden kraju najveći projejat u istoriji TV kompanija BBC nazvan Domesday. U projektu učestvuju kompanije Philips, Logica i Acorn, ministarstvo trgovine i industrije i ni manje ni više nego 14.000 škola širom ostrva. Proizvod saradnje je baza podataka koja se sastoji od 150.000 strana teksta i 50.000 slika i koja je upisana na dva dvostrana video diska. Bazu podataka sačinjavaju detaljne mape pojedinih predela Britanije, pregled njene istorije (računajući i istoriju računarstva), podaci o svim važnijim industrijskim objektima, o proizvodima pojedinih reona i mnoge slične informacije. Posebnu atrakciju predstavlja mogućnost "putovanja" Britanijom tokom koga računar iscrtava predele i saopštava podatke o prirodi, stanovništvu i industriji. Zvuči atraktivno, ali analitičari kažu da tek treba tragati za primenama tog ogromnog skladišta podataka. Korisnici time nisu mnogo oštećeni - dok očekuju računarske CD-ROM-ove, uvek mogu da iskoriste novu igračku da bi pogledali film Aliens sa laserskog diska.

Korišćenje baza podataka i gledanje filmova zahteva, doduše, prilične investicije u hardver: treba kupiti Philips-ov LaserVision, Acorn-ov Master proširen 6502 dodatnim procesorom i specijalnim interfejsom, kolor monitor i specijalan džojstik nazvan tracker ball. Znajući kako cene medija masovne memorije rapidno padaju, ne gubimo nadu da ćemo vrlo uskoro, možda već krajem 1987, moći sebi da priuštimo kompjutersko putovanja oko sveta za svega nekoliko minuta.

Visoka cena CD ROM-ova vas, ako živite u SAD, Engleskoj ili Nemačkoj, ne sprečava da ogromnu količinu informacija crpite iz javnih baza podataka - treba samo da kupite modem. Iako tokom 1986. nisu osnivane nove "državne" banke podataka, postojeće su širile asortiman svojih usluga dok su takozvani mailbox/BBS servisi nicali maltene u svakoj ulici.

Kompjuterske mreže su postale interesantne i za igrače - pojavile su se barem četiri velike višekorisničke avanture. Svaki pretplatnik neke od ovih super igara dobija priliku da ratuje ne samo sa kompjuterski kontrolisanim kreaturama, već i sa svim igračima koji su trenutno povezani sa sistemom, a može ih biti i par stotina. Teško je verovati (ali istinito) da su se već oglasili sociolozi koji na neki način podržavaju igre ovoga tipa tvrdeći da one ne podstiču agresiju već udruživanje igrača u cilju savladavanja "prirodnih" prepreka.

Od sporta do pucnjave

Ako su višekorisničke avanture još daleko od nas, pirati se brinu da ponuda "običnih" igara ne presuši. Početak 1986. je protekao u znaku sportskih igara: hakeri su uživali u skoku u dalj, trčanju, desetoboju, skijanju i mnogim drugim disciplinama koje ih, naravno, nisu terale da se pomaknu iz udobne stolice. Kada ih pogledamo sa male istorijske distance, sportske igre predstavljaju korak nazad: tehnički su izvanredno urađene ali, poput pravih sportova, od igrača zahtevaju isključivo mehaničko naprezanje. Ukoliko se, na primer, odlučite za trčanje na 100 metara, moraćete naizmenično da pritiskate tastere kojima pokrećete levu i desnu nogu; što brže pritiskate tastere to brže trčite... možda su softverske firme došle do nekog ugovora sa proizvođačima tastatura!

Čim su sportovi izašli iz mode, pojavio se novi hit: igre u stilu Ramba u kojima je glavni cilj pobiti desetine (stotine, hiljade...) neprijatelja koristeći pri tom mašinke, mitraljeze, bombe, minobacače i raznu drugu artiljeriju. Igre su relativno teške (i sasvim besmislene bez "pokice" za bezbroj života) ali je njihova tehnička strana mahom izvanredna: po trodimenzionlanom se ekranu standardno kreće desetak relativno velikih likova i bezbroj metaka, bombi i mina; svaki se objekat kreće po svom algotitmu tj. nezavisno od ostalih! Uspeh ovakvih igara je ponovo afirmisao neke stare hitove kao što je Raid Over Moscow - kažu da se ova igra prodaje bolje nego ikad.

Igre avanture su u toku poslednjih 12 meseci napustile domene živih ljudi: postale su toliki složene da proizvođači mirne duše nude nagrade od više hiljada funti (ili čak sanduke blaga) koje niko ne dobija! Sve manji broj ljudi uopšte pokušavaju nemoguće, pa broj klasičnih avantura blago opada, ali se zato pojavljuju izvanredne arkadne avanture: do rešenja se dolazi razmišljanjem koje mora da bude usaglašeno sa dobrim refleksima i brzim odlukama. Jedan od programa ovoga tipa koji su na neki način obeležili prošlu godinu dolazi sa naših meridijana: Movie Duška Dimitrijevića. Istorija, međutim, već počinje da se ponavlja: memorijska ograničenja više ne sprečavaju programere da pišu neograničeno teške arkadne avanture!

I pored značajnog proširenja tržišta zabavnih programa, 1986. nam nije donela ni jednu igru koja bi, po univerzalnoj popularnosti, stala uz bok Pakmenu, Invejdersima, Hobbit-u, Manic Miner-u, Boulder Dash-u, Eliti i sličnim "igrama za sva vremena". Treba ipak reći da se i dalje pojavljuju razne (tehnički sve savršenije) verzije ovih igra koje ponekad čak i nose ime originala, npr. Jet Set Willy 5 ili Boulder Dash 7.

Za koje se računare pišu igre? Podela kompjutera na "mašine za igre" i "one druge" nije nikada bila jasnija: čak se i najuglednije softverske firme ne odlučuju za objavljivanje bilo kog ozbiljnog programa za ZX Spectrum (jedna od žrtava ove diferencijacije je i "Ekranski editor" Vlade Kostića) a proredila je i proizvodnja poslovnog softvera za Commodore 64. Igara za IBM PC, sa druge strane, nema ni za lek: osim slavnog Flight Simulatora i nekoliko sličnih programa, igare za PC su pisane na bejziku i podsećaju na slabija dostignuća iz poslednjih godina razvoja TRS 80. Igara za računare sa Motorolinim procesorima iz serije 68000 ima, ali nam se čini da se te igre nisu mnogo pomakle od najboljih izdanja na Spektrumu - možda će tek sledeći meseci doneti super igre koje koriste mogućnosti 16-bitnog procesora

Godina koje se (ne)će pamtiti

Protekla 1986. godina, kada je reč o računarima, neće biti zapamćena po mnogo čemu: za nju neće biti vezivani revolucionarni računari, revolucionaran poslovni softver i super igre. Možda ćemo zapamtiti da je 1986. godina označila postojan razvoj kompjuterske industrije i prodor računara u razne oblasti života ali bismo mnogo više voleli da se setimo protekle godine kao uvoda u dinamičnu 1987. koja nam donosi novi standard, nove periferijske uređaje i dalji pad cena. Pošto svako želi da bude pametan general, detaljniju diskusiju o 1987. godini ostavljamo za "Računare 34"!