Računari 48, mart 1989

Laka konjica

Ime Pitera Nortona je itekako poznato svakom ozbiljnijem vlasniku PC-ja: reč je o autoru brojnih knjiga i priručnika i, posebno, osnivaču firme Peter Norton Computing koja se proslavila programima Norton Commander, Norton Editor, Norton Guide i, posebno, paketom Norton Utilities. Predstavljanje Nortonovog softvera započinjemo najnovijom verzijom paketa Norton Utilities 4.50

Dejan Ristanović

Istorija paketa Norton Utilities je prilično duga i, moglo bi se reći, slavna - sve je započelo 1983. godine programom koji direktno pristupa disku i prema tome omogućava interaktivno ispravljanje i pretraživanje datoteka, zatim je sredinom 1985. dodato desetak uslužnih programa da bi se početkom 1987. godine na tržištu pojavila "proširena verzija" (Advanced Edition) koja se sastojala od tridesetak nezavisnih uslužnih programa povezanih uz pomoć specijalno pripremljenog Norton Integrator-a. Sledeći uobičajenu praksu velikih softverskih kuća koje svoje programske pakete unapredjuju jednom ili čak dva puta godišnje (najbolje se živi od stalnih mušterija!), Peter Norton Computing je sredinom 1988. pripremio jednu a krajem 1988. drugu reviziju proširene verzije paketa Norton Utilities. Trenutno aktuelna verzija koju u ovim "Računarima" predstavljamo nosi oznaku 4.50.

Ne sumnjajući da većina domaćih vlasnika PC-ja ima dosta iskustva sa nekom od verzija paketa Norton Utilities, odlučili smo da ovaj prikaz bude relativno detaljan - radi se, na kraju krajeva, o premijeri jednog čuvenog softverskog paketa u "Računarima" (do sada smo Norton Utilities pominjali samo uzgredno). Trudićemo se, naravno, da pomenemo i značajnije razlike koje smo primetili (nije uvek lako setiti se koji je kvalifikator postojao u kojoj verziji istog uslužnog programa) i da skrenemo pažnju na specifičnosti "unapredjene verzije" paketa Norton Utilities. No, podjimo ipak nekakvim redom - instalacijom.

Iako je na prvu disketu upisan program INSTALL, instalaciju paketa Norton Utilities smo do skora obavljali prostim kopiranjem datoteka u neki od direktorijuma hard diska. Ovakva instalacija je i dalje moguća ali je vrlo poželjno da je direktorijum prazan - ako se u njemu već nalazila neka od ranijih verzija programa Norton Utilities, prosto kopiranje će dati veoma slabe rezultate. Ekstenzija ranijih programa je, naime, bila .COM dok se novi uglavnom "prezivaju" .EXE; posledica prostog kopiranja, dakle, neće biti samo dvostruko zauzeće prostora na disku već će novi programi biti "prekriveni" starim (.COM program se uvek "odaziva" pre istoimenog .EXE). Zato svakom početniku predlažemo da koristi INSTALL koji brine o svim problemima ovog tipa. Norton Utilities mogu da koriste i PC-jevci koji se nisu opremili hard diskom (na DOS disketu treba prekopirati uslužne programe koji su najpotrebniji) ali je u ovakvim slučajevima korisnost veoma sumnjiva - vreme potrebno za učitavanje nekog programa najčešće je predugo da bi rad bio komforan.

Pošto se paket Norton Utilities trenutno sastoji od 30 različitih programa čija su imena dvoslovna i troslovna (možete ih, naravno, po volji preimenovati), početno snalaženje nije baš jednostavno ali vam u pomoć priskače Norton Integrator. Otkucaćemo, dakle, NI i na ekranu će se pojaviti spisak svih programa koji čine paket Norton Utilities; pozicioniranjem kurzora ne neki od naslova dobijamo prilično kompletan HELP a onda pritiskom na ENTER aktiviramo i isprobavamo ovaj program; kada se njegovo izvršavanje završi, kontrola se vraća integratoru. Docnije se programi mogu direktno pozivati (navodjenjem upitnika iza imena dobijamo HELP) ali bismo čak i iskusnim PC-jevcima preporučili da s vremena na vreme ponove "razgovor" sa Norton Integrator-om - znalo nam se dešavati da u ko zna kom pokušaju shvatimo koliko neki do tog momenta olako zanemarivani program može da bude koristan!

Sledeći segment ovoga teksta je neka vrsta papirnog Norton Integrator-a: pobrojaćemo sve komponente programskog paketa Norton Utilities i, ne obraćajući posebnu pažnju na njihovu sintaksu, opisati njihovu svrhu i trikove koje smo otkrili.

DS (Directory Sort) je uslužni program za sortiranje imena datoteka u nekom od direktorijuma. Jedna od glupljih osobina MS DOS-a je, naime, činjenica da je redosled kojim se imena datoteka prikazuju u ispisu tekućeg direktorijuma gotovo nepredvidljiv - na dnu su obično datoteke koje smo poslednje formirali ali se ni na ovo pravilo ne može pouzdano računati. Pri radu je, medjutim, daleko pogodnije da se direktorijumi nadju na vrhu spiska, da programi istog tipa (npr. .EXE, .TXT itd) budu zajedno, da imena budu poredjana po abecednom redu i tome slično. Ovakvo sortiranje treba poveriti programu DS - otkucaćemo DS EN i datoteke u tekućem direktorijumu biće sortirane po ekstenziji (direktorijumi su uvek na početku spiska) i, u slučaju iste ekstenzije, po imenu. Može se sortirati i po datumu, vremenu kreiranja i dužini pri čemu je uvek raspoloživ rastući i opadajući redosled; posebno je interesanta opcija /S koja obezbedjuje i sortiranje svih podkataloga. Ukoliko se DS startuje bez navodjenja argumenata, ući ćemo u interaktivno grafički editor koji, osim sortiranja datoteka po nekom od pomenutih kriterijuma, omogućava i ručnu promenu položaja neke od datoteka; pošto je željeni raspored postignut, izborom opcije W upisujemo ga na disk.

DI (Disk Information) daje razne tehničke informacije o nekom od diskova. Sa DI C: ćemo, na primer, saznati da je naš hard disk C (slika 2) formatiran pod MS DOS-om 3.30, da se radi o nepomičnom disku (Media descriptor F8) čiji je redni broj 3 (disk A: ima redni broj 1), čijih 65,467 sektora ima po 512 bajtova a 16,326 klastera po četiri sektora, da su na disku dva FAT-a (File Allocation Table) od po 64 sektora, da u osnovnom direktorijumu može da se nadje 512 datoteka i tome slično. Neke od ovih informacija mogu da se pokažu dragocenima pri pisanju sistemskih programa ali se program DI u praksi koristi veoma retko.

DT (Disk Test): najozbiljnija mana magnetnih medija spoljne memorije je relativno niska pouzdanost - nama vlasnika PC-ja koji se bar jednom nije sreo sa nečitljivom disketom a ni problemi sa hard diskom nisu neka retkost. MS DOS, na sreću, "zna" za takozvane loše klastere - ako je u FAT upisano da je neki segment diska neupotrebljiv, sa sigurnošću se može tvrditi da u njega neće biti upisan ni jedan deo neke od datoteka. Nevolja nastaje kada datoteka bude upisana u neki klaster koji je tokom formatiranja označen kao "dobar" ali je docnije iz bilo kog razloga postao "loš" (klaster je, zapravo, i ranije verovatno bio loš ali se programi za formatiranje obično pišu tako da budu brzi a ne pouzdani) - podaci upisani u ovaj sektor su nečitljivi pa je, što se DOS-a tiče, nečitljiva i čitava datoteka. Tako se dogadja da jedan neipravan znak ili čak pogrešno upisan čeksum učine neku datoteku od nekoliko stotina kilobajta nepristupačnom za neiskusnog korisnika. Iole iskusni korisnik će jednostavno otkucati DT/M A: - kompletan sadržaj diskete u drajvu A: biće proveren a sadržaj eventualnih naknadno pronadjenih loših sektora prepisan na sigurno mesto. Ispravnost ovako prepisanih podataka ne može da se garantuje (datoteku treba detaljno prekontrolisati) ali je bar obezbedjeno spasavanje većeg dela podataka. Mnogo je, naravno, bolje da se u ovu situaciju uopšte ne dodje - autor ovoga teksta posle svakog većeg kopiranja datoteka na disketu kuca DT /F /S A:\ i tako verifikuje kompletan sadržaj svih datoteka. DT može da testira i kompletnu površinu diska pa i da markira odredjene klastere kao loše ili kao dobre ali se ove opcije znatno redje koriste.

FA (File Attributes): svakoj datoteci pod MS DOS-om pridružena su četiri atributa: archive (setovan ukoliko pri sledećem backup-u treba praviti rezervnu kopiju), read-only (sadržaj datoteke ne sme da se menja ili briše), hidden (datoteka se ne pojavljuje u spisku koji se dobija sa DIR) i system (datoteka je potpuno nepristupačna). Neki od ovih atributa mogu se menjati komandama samog MS DOS-a ali je sa programom FA sve mnogo lakše - uz njegovu pomoć proizvoljno postavljamo bilo koji od atributa datoteke ili grupe datoteka. FA *.DOC /R+ će, na primer, učiniti sve datoteke tipa .DOC u radnom katalogu nepromenljivima (read-only) dok će sa FA *.DOC /R- ovaj efekat biti opozvan. Posebno su interesantne komande poput FA *.* /HID /SYS+ - sve hidden datoteke (iza /HID nije naveden ni plus ni minus) u radnom katalogu postaju i sistemske. Vredi pomenuti i opciju /S koja proširuje dejstvo programa FA na sve potkataloge.

FD (File Date) je novitet paketa Norton Utilities 4.50 - radi se o programu koji podešava datum i vreme kreiranja pojedinih datoteka. Prilično je nezgodno što se na ovaj način ne može uticati na direktorijume: FD NORTON /D01-23-1988 neće uticati na katalog NORTON nego na sve datoteke koje su upisane u njega. Možda bude bolje u nekoj od sledećih verzija...

Zanimljivo je da ni autori ostalih uslužnih programa nisu mnogo razmišljali o promeni datuma kretanja direktorijuma - PC Tools i Mace Utilities su takodje nemoćni u sličnim situacijama. Ostaje samo korišćenje osnovnog programa Norton Utilities za direktno "poukovanje" sektora koji čine direktorijum; nevolja je samo što treba promeniti kako datum kreiranja osnovnog kataloga tako i datum kreiranja njegovih fiktivnih datoteka '.' i '..'.

FF (File Find) je svakako jedna od najčešće korišćenih komponenti paketa Norton Utilities - radi se o programu za traženje "zalutalih" datoteka. Sa FF PROBA.*, na primer, dobijamo spisak svih direktorijuma koji sadrže bilo koju datoteku zvanu PROBA dok će posle FF PROBA.* /A domen potrage biti proširen na sve diskove u sistemu - ako neka disketa nije umetnuta, odgovarajući drajv će biti preskočen. Samo FF daje spisak svih datoteka u svim direktorijumima što je, u kombinaciji sa redirekcijom na printer ili u fajl, zgodno učiniti pre svakog backup-a. Ukoliko ovako generisan spisak prebrzo skroluje, možemo se poslužiti mehanizmom za zaustavljanje koji je konsistentan za čitav paket Norton Utilities - pritisnemo bilo koji taster i ispisivanje se zaustavlja; onda pritiskom na ENTER ispišemo kompletan sledeći ekran, pritiskom na SPACE ispišemo samo sledeći red ili pritiskom bilo kog slova nastavimo sa kontinualnim skrolovanjem. Ne treba zaboraviti ni tastere Esc odnosno F10 koji izazivaju prekid rada.

FI (File Info) je u svom osnovnom obliku poboljšana DIR rutina: samo FI će ispisati spisak datoteka u tekućem direktorijumu pri čemu će nam biti pružena prilika da ispisivanje prekidamo i nastavljamo na način koji je neuporediv sa stalnim Ctrl Num Lock na koje nas DOS prisiljava. FI može da pruži i dodatne usluge - primenom opcije /E nekim datotekama možemo pridružiti komentare proizvoljne dužine koji se upisuju u FILEINFO.FI i ispisuju svakim sledećim FI. Za početnike koji nikada ne mogu da se sete šta koje kriptično ime znači ova je mogućnost neobično korisna; sa druge strane, činjenica da se pri kopiranju datoteka iz direktorijuma u direktorijum ili sa diska na disk ne mogu automatski prepisati komentari (ne mogu se čak ni "pomešati" datoteke FILEINFO.FI iz raznih kataloga) čini praktičnost čitave kombinacije veoma diskutabilnom.

Specifičnost nove verzije programa FI je mali ekranski editor za unošenje i ispravljanje komentara - upotreba ovog editora je, bar za korisnike WordStar-a, više nego jednostavna.

FR (Format Recover): formatiranje hard diska obično nije sasvim destruktivna operacija: upisuje se novi sadržaj boot sektora, root direktorijuma i novi FAT ali podaci ostaju nedirnuti (izuzetak je fizičko formatiranje hard diska koje uništava sve podatke). Zato razni komercijalni programi nude mogućnosti za delimično ili potpuno poništavanje dejstva nesrećom izvršene komande format; u paketu Norton Utilities ovaj posao poveren je programu FR koji zamenjuje bateriju MIRROR/REBUILD iz paketa PC Tools Deluxe i RXBAK/UNFORMAT iz paketa Mace Utilities.

Efekat programa MIRROR i RXBAK postižemo sa FR /SAVE - kompletno sistemsko područje hard diska se prepisuje u specijalnu datoteku FRECOVER.DAT što znači da će eventualno oštećenje početne zone diska proći relativno bezbolno. FR /SAVE ima smisla izvršiti posle svake duže seanse sa kompjuterom - nekoliko utrošenih sekundi i kilobajta se jednog dana mogu itekako isplatiti! Opcija /NOBAK umanjuje zauzeće prostora na disku - računar neće čuvati staru verziju datoteke FRECOVER.DAT (preimenuje se u FRECOVER.BAK) koja se normalno formira kako bi se predupredile situacije u kojima je nedostatak nekih datoteka primećen tek pošto je FR /SAVE već izvršeno. Ukoliko vaš sistem ima više diskova i/ili više particija, možete da napravite .BAT proceduru koja će izvršiti FR/SAVE C:, FR/SAVE D: i tako dalje.

Spasavanje podatka je sasvim jednostavno ako je FR /SAVE u nekom trenutku izvršeno: otkucamo FR, odgovorimo na par pitanja (najvažnije se odnosi na to treba li koristiti datoteku FRECOVER.DAT ili FRECOVER.BAK; iako su direktorijumi izgubljeni, računar će pronaći obe ove datoteke po specijalnim nizovima kontrolnih kodova koji su u njih ugradjeni). Trenutak docnije sve će se naći na svom mestu premda bi trebalo otkucati i CHKDSK/F kako bi se "raspetljali" eventualni pogrešno ulančani fajlovi.

Ukoliko ovakav oporavak ne uspe (nesreća se dogodila pre nego što je FR/SAVE izvršeno), sve nije izgubljeno - ponovo ćemo formatirati disk (FORMAT C: a ne HDFORMAT), startovati FR i saopštiti mu da ne računa na sadržaj FRECOVER.DAT. Posao će ovoga puta potrajati nešto duže i rezultati neće biti baš savršeni - sve datoteke u root direktorijumu biće uništene dok će imena osnovnih kataloga biti zamenjena sa DIR0000, DIR0001 i tako dalje; imena direktorijuma iz ostalih nivoa i datoteka u njima biće regenerisana. Obzirom da u root katalogu i tako ne treba držati neke naročito važne datoteke (AUTOEXEC.BAT i CONFIG.SYS se uvek mogu ponovo otkucati) i da su imena osnovnih kataloga mahom sasvim logična (npr. DOS, TEKST, GRAFIKA itd), stvari ćete ubrzo dovesti u red. Posle prve katastrofe, medjutim, nećete zaboravljati redovno kucanje zaštitnog FR/SAVE.

FS (File Size) je još jedna dopuna komande DIR - iako se pri izvršavanju ove DOS komande na ekranu ispisuju dužine datoteka, često ćemo zaželeti da i bez nekog priručnog kalkulatora ili SideKick-a saznamo koliko kilobajta zauzima neka grupa fajlova ili neki direktorijum. U pomoć će nam piskočiti FS - sa FS *.DOC dobijamo ukupnu dužinu svih dokumenata u radnom katalogu kao i procenat nepotrebno zauzetog prostora (tzv. slack) koji nastaje zbog veličine klastera - datoteka duga jedan bajt zauzeće četiri sektora ili 2 kilobajta! Vredi pomenuti i opcije /S (pretraživanje svih podkataloga) i /T (ispisuje samo izveštaj o zauzetom prostoru bez (najčešće nepotrebnog) spiska datoteka). Sa istorijske distance od osam godina može se reći da je DOS komanda DIR trebala da predstavlja kombinaciju programa FS, FI i FA - kao na VAX-u.

LD (List Directories) obezbedjuje grafičko predstavljanje kompletnog stabla kataloga hard diska. Komanda se u startu prilagodjava vlasnicima ne baš sasvim kompatibilnih PC računara za koje je jedini zadovoljavajući mod rada tekstualni dok sa LD /G dobijamo za oko prijatniju (iako jednako korisnu) reprezentaciju. Preostale opcije obezbedjuju ispisivanje stabla kataloga svih diskova (/A), automatsko odredjivanje ukupne dužine fajlova u svakom katalogu i štampanje na IBM/Epson kompatibilnom štampaču. Sve u svemu, zgodna komanda sasvim umerene upotrebne vrednosti.

LP (Line Print) je zamena DOS komande PRINT - obezbedjeno je ispisivanje sadržaja neke tekstualne datoteke na nekom od povezanih štampača uz podešavanje dužine strane, broja kolona, margina, razmaka izmedju redova, paginacije, zaglavlja, potpisa i drugih parametara. Komanda je veoma zgodna za korisnike koji ne koriste računar za pisanje - bez paketa Norton Utilities sličan posao bi morao da se poveri tekst procesoru čija upotreba svakako nije tako jednostavna kao upotreba programa LP.

NCC (Norton Control Center) je program veoma slikovitog i dobro izabranog imena - po njegovom startovanju ulazimo u "kontrolni centar" našeg PC-ja u kome podešavamo izgled kurzora, brzinu autorepeat-a, boju pozadine i slova i parametre serijskih portova, definišemo paletu, biramo ekranski mod (EGA i VGA) i upravljamo časovnikom i štopericama koje uvodi program TM o kome ćemo tek govoriti. Kompletna interakcija sa programom je izuzetno jednostavna i logična (slika 3) tako da će NCC bez problema koristiti i apsolutni početnik dok iskusniji korisnik neće imati osećaj da ga "računar tretira kao idiota". Sve u svemu, dobrodošao dodatak paketu Norton Utilities.

NCD (Norton Change Directory) je, po skromnom mišljenju autora ovoga teksta, najčešće korišćena komponenta paketa Norton Utilities - umesto da kucamo "kobasice" poput CD \UTILITY\NORTON ili CD \TEKST\WORD\RAČUNARI\PRIMERI - obično NCD NORTON ili čak NCD PRI pozicioniraće nas na pravo mesto. Samim kucanjem komande NCD ulazimo u grafički editor stabla kataloga (slika 4) u okviru koga, osim interaktivnog izbora radnog kataloga, možemo da otvaramo, uklanjamo i preimenujemo direktorijume i obavljamo neke druge operacije.

Potreba za kreiranje i gašenje kataloga iz samog NCD-a je najslabija tačka čitave koncepcije - pokazalo se, naime, da je pretraživanje kompletnog stabla kataloga operacija koja predugo traje čak i na hard disku (o flopiju da i ne govorimo) pa su se Nortonovi programeri dosetili da u root direktorijum upišu datoteku TREEINFO.NCD u koju je ova mapa upisana; svako otvaranje ili gašenje direktorijuma iz samog NCD-a izaziva automatsku modifikaciju datoteke TREEINFO.NCD što bi trebalo da znači da je dalji rad automatski. Nevolja nastaje ako direktorijume kreiramo i gasimo pomoću CD, RD, XCOPY ili neke druge DOS naredbe - datoteka TREEINFO.NCD postaje neažurna pa treba otkucati NCD /R i tako izazvati njeno ponovno kreiranje; u verziji 4.50 nova datoteka TREEINFO.NCD može da se kreira i iz samog NCD-a pritiskom na F2. Ostale novosti se svode na mogućnost promene imena direktorijuma, skaniranje nekog drugog diska i pronalaženje imena direktorijuma uz jednostavno navodjenje par početnih slova.

U novom NCD-u se, na žalost, skriva jedan težak bag, jedno pogoršanje karakteristika i odredjeno usporenje. Bag se ispoljava na relativno praznim hard diskovima - ako pronadje samo dva ili tri kataloga, NCD "zaboravi" da kreira TREEINFO.NCD što nije toliko neprijatno zbog gubitka vremena (skaniranje ovako malog stabla ne traje predugo) nego zbog stalne neažurnosti: ako je na našem disku bilo pet kataloga a mi ugasimo dva, NCD će i dalje misliti da imamo pet kataloga; fantomski katalozi će opstajati ma koliko ih puta gasimo! Ostaje nam jedino da ručno izbrišemo TREEINFO.NCD.

Pogoršane karakteristike se uočavaju kod gašenja kataloga. Prirodan sled stvari je da se pozicioniramo u katalog koji treba obrisati, otkucamo DEL *.* i onda iz NCD-a obrišemo direktorijum. Nešto slično je u dosadašnjim verzijama paketa Norton Utilities bilo moguće ali se sada javlja poruka Cannot remove current directory; ostaje nam samo da napustimo NCD, otkucamo 'CD ..', ponovo startujemo NCD i tek tada uklonimo nepotrebni direktorijum; sve u svemu, prava gnjavaža. Preporučili bismo vam, dakle, da i dalje koristite program NCD iz neke od starijih verzija paketa Norton Utilities.

NDD (Norton Disk Doctor): Iako se na tržištu nalaze brojni programi koji se bave disk dijagnostikom, DOS komanda CHKDSK je do skora bila nezamenljiva - ni PC Tools ni Mace Utilities nisu mogli da provere logičku strukturu diska i povežu "izgubljene klastere". Nortonov disk doktor (slika 5) predstavlja kombinaciju programa CHKDSK i REMEDY iz Mace Utilities: najpre se proverava logička struktura diska (uz korisnički interfejs koji je daleko logičniji nego u DOS-u - CHKDSK, na primer, u odredjenim uslovima prijavi da su neki klasteri povezani a u stvari ne uradi ništa) a zatim se svaki pojedinačni sektor čita i proverava; omogućeno je i pomeranje datoteka čiji su delovi upisani u loše sektore kao i naknadno markiranje loših sektora.

Disk doktor pruža i neke "specijalne usluge" kao što je prepisivanje DOS-a na proizvoljno popunjenu disketu; ovu operaciju obično obavljamo DOS komandom SYS ali će ona raditi samo ako je pri formatiranju diskete rezervisan prostor na početku za datoteke IO.SYS i MSDOS.SYS (komanda FORMAT /B). Disk doktor će, ukoliko ovaj prostor nije rezervisan, pomeriti par datoteka i tako omogućiti butovanje računara sa diskete.

NI (Norton Integrator) je program o kome smo već govorili - iz njega startujemo i isprobavamo ostale programske komponente paketa Norton Utilities.

NU (Norton Utilities): centralni program po kome je čitav paket dobio ime (slika 6). Program NU je u osnovi namenjen umereno iskusnim korisnicima koji žele da "čeprkaju" po hard disku (oni iskusni, naročito ako pripadaju "staroj gardi", teško odustaju od debug-a) - obezbedjene su komande za pristup pojedinim sektorima, klasterima i apsolutnim sektorima, njihovo ispravljanje, pretraživanje i prepisivanje. Naročito su zanimljivi višestruki editori koji se inteligentno aktiviraju - ako računar proceni da je u toku editovanje sektora koji čini tabelu particija, aktivira se editor tabele particija; ako se edituje FAT, aktivan je FAT editor, za direktorijume je zadužen DIR editor a za ostale sektore ASCII ili HEX editor. Za slučaj da veštačka inteligencija omane, obezbedjeni su funkcijski tasteri za manuelni izbor potrebnog editora.

Zanimljivo je da ni u verziji 4.50 nisu ispravljeni neki očiti nedostaci programa NU. Najozbiljnije je što se pri pretraživanju diska ne može zahtevati razlikovanje velikih i malih slova: jeste da je u većini slučajeva 't' isto što i 'T' ali se ne traže uvek samo slova - ako tražimo 1A 74 1A a računar pronadje 1A 54 1A, pitaćemo se šta se desilo! Tretman ne-DOS diskova je, i pored opcije /M (maintenance mode) prilično bedan a nedostaje i pronalaženje asemblerskih instrukcija, detaljnije mapiranje hard diska, pregled parametara formatiranja i tome slično. I pored nedostataka, program NU je bio i ostao najkompletniji i za upotrebu najjednostavniji univerzalni disk editor propraćen zaista vanserijskom rutinom za "oživljavanje" obrisanih datoteka (više o njoj docnije). Njegove karakteristike, medjutim, verzijom 4.50 nisu bitnije poboljšane.

Ima li bar nekih unapredjenja? Vredi pomenuti jedino DOS 4.0 kompatibilnost (ispravan tretman particija većih od 32 megabajta), mogućnost izbora novog fajla iz samog editora (do sada je trebalo ići u glavni meni, menjati drajv, direktorijum, datoteku...), tretman EBCDIC koda i, za ljubitelje estetike, drugačije pojavljivanje HELP-a. Ima i pogoršanja - Nortonovi programeri su se dosetili da po startovanju programa izbrišu bafer tastature što znači da brzo kucanje NU ENTER D M (način da se proveri da li je disku potrebna kompresija) više "ne pali" - treba otkucati NU i, tek kada se program odazove, D M.

QU (Quick UnErase) je jedan od večnih specijaliteta paketa Norton Utilities. Priča o spasavanju obrisanih datoteka započinje još u prvim danima DOS-a - kada otkucamo ERASE ili DEL, DOS neće stvarno obrisati podatke pa čak ni odgovarajući red u direktorijumu; samo se prvi znak imena datoteke zamenjuje grčkim slovom 'sigma'. Obzirom da je u katalog upisana dužina datoteke i pozicija prvog klastera podataka, reklo bi se da pri "oživljavanju" nema posebnih problema: ako prostor koji je datoteka ranije zauzimala nije popunjena nečim drugim, stvar garantovano funkcioniše. Nije, na žalost, baš tako: iz direktorijuma se može saznati gde je prvi klaster neke datoteke ali poziciju ostalih klastera treba pročitati iz FAT-a; pošto su odgovarajuća polja FAT-a obrisana (klasteri se vode kao slobodni) do podataka mora da se dodje pomoću raznih trikova koji su uvek bili jaka strana Nortonovih programa. Za korišćenje programa QU ne treba znati ništa posebno o teoriji obrisanih fajlova: otkucamo QU, izaberemo datoteku, unesemo prvo slovo imena i - gotovo. Na raspolaganju je čak i automatski mod (QU/A) u kome se "oživljavaju" svi obrisani fajlovi u radnom direktorijumu bez ikakve operatorove intervencije; čak se i prvo slovo regeneriše po nekoj (prilično jednostavnoj) računarskoj logici.

Ime Quick UnErase asocira na nešto što je brzo ali i kuso. Tako i jeste - QU je potpuno automatski program koji treba najpre isprobati ali ćemo se, ako rezultati ne budu zadovoljavajući, vratiti glavnom programa (NU), pročitati prateću literaturu i prionuti na mnogo ozbiljniji posao. I pored sveg truda koji su Nortonovi programeri uložili, naša praktična iskustva govore da se tekstovi i baze podataka uglavnom mogu "povratiti" ali da od izvršnih programa i bit mapiranih crteža jednostavno treba dići ruke - ako QU ne uspe, verovatnoća da će ovakav program ili crtež ikada biti ponovo upotrebljiv teži nuli!

SD (Speed Disk) zaista nije bez tržišne konkurencije - COMPRESS iz PC Tools-a, UNFRAG iz paketa Mace Utilities, VOPT i brojni public domain programi obavljaju slične poslove. Da najpre vidimo o čemu se radi - svakako vam je poznato da dodavanje podataka sadržajima pojedinih datoteka izaziva njihovo cepanje: deo datoteke se upisuje u jednu a ostatak u drugu zonu hard diska. Svako sledeće produženje može da izazove dalju fragmentaciju: datoteka se deli na tri, četiri, pet ili više delova. Nevolja je u tome što učitavanje ili pretraživanje ovakve datoteke zahteva pomeranje upisno-čitajućih glava hard diska sa jednog cilindra na drugi što je, ako se izuzme čekanje na podatke koje vi unosite, najsporija operacija koju PC obavlja. Velika fragmentacija hard diska, sve u svemu, implicira znatno sporiji rad što je bio izvanredan izazov za autore mnogih komercijanih i public domain programa. Pošto (na primer kucajući pomenuto NU ENTER D M) primetimo da je naš disk previše fragmentiran, treba da preduzmemo neke korake koji se, bar prema Nortonovoj preporuci, svode na startovanje programa SI.

Iako bi se reklo da SD ne zahteva nikakve posebne parametre, upotreba nije baš sasvim jednostavna. Treba se, pre svega, opredeliti za tip optimizacije: defragmentacija će učiniti sve datoteke kontinualnima dok će defragmentacija sa kompresijom osim ovoga i sabiti sve podatke u kontinualni blok koji se nalazi na početku hard diska; samo se po sebi razume da je prva varijanta znatno brža. SD nudi nešto više od COMPRESS-a, UNFRAG-a i VOPT-a - možemo da zahtevamo da se svi .EXE fajlovi ili neki direktorijumi smeste na početak diska čime ubrzavamo buduće kompresije: sadržaj direktorijuma \DOS se, na primer, praktično nikada ne menja što znači da njegovo smeštanje na početak diska implicira buduće preskakanje ove već komprimovane zone!

Definisanje redosleda datoteka je osobina koja nam se svidja; ne svidja nam se prekidanje rada programa. Poput većine kompresionih programa, SD se izvršava prilično dugo pa su Nortonovi programeri obezbedili prekid rada po pritisku na Esc. Nevolja je što će po pritisku na ovaj taster računar ispisati nešto poput "Sačekajte trenutak" i onda još par sekundi pristupati disku; ne brine nas ovih par sekundi izgubljenog vremena već pitanje šta će se desiti ako usred kompresije nestane struje - šta ako to uništi deo informacija ili neke pointere? COMPRESS iz PC Tools-a, sa druge strane, obezbedjuje trenutno zaustavljanje i u uputstvu se čak tvrdi da nikakav prekid napajanja ne može oštetiti podatke; zar to ne zvuči mnogo sigurnije? Bilo kako bilo, veća brzina rada je sasvim dovoljan razlog da umesto SD-a koristite COMPRESS; kada još nabavimo PC Tools De Luxe 5.0 i COMPRESS koji omogućava rasporedjivanje datoteka (zar softverske kuće ne uče jedna od druge?), SD će postati prilično nepotreban... bar do neke sledeće verzije.

SF (Safe Format) je još jedan program sa moćnom konkurencijom - izgleda da nema autora zbirke uslužnih programa koji se nije okušao na problemu formatiranja disketa. I sve to zbog manjkavosti DOS naredbe FORMAT: prilikom formatiranja diskete nepovratno se uništavaju sve na nju upisane informacije što stvarno nije bilo neophodno - dovoljno je pročitati podatak, izvršiti probni upis i probno čitanje i ponovo vratiti stari podatak. SF omogućava nešto slično - ako se opredelimo za opciju Safe Format, disketa će biti formatirana tako da stoprocentan povraćaj ranijeg sadržaja bude ne samo moguć nego i sasvim jednostavan - treba samo startovati FR.

SF inače u potpunosti obuhvata DOS 3.30 FORMAT komandu - pun spisak opcija je SF <> /a /s /b /v /1 /4 /8 /N /T /q /d /c /size pri čemu je većina opcija opisana u našem umetku iz "Računara 39". Vredi jedino reći da se sa /size zahteva formatiranje diskete na size kilobajta dok su opcije /a, /q, /d, i /c specijaliteti kuće Norton - ukoliko ne želimo očuvanje starih podataka, izabraćemo opciju /d (DOS Format) dok ćemo sa /q zahtevati da se na disketu upiše samo sistemsko područje - ovo je izuzetno brz način da se obrišu svi podaci na nekoj disketi bez njenog fizičkog formatranja.

Početnici će SF radije koristiti u interaktivnom modu (slika 7) - izborom stavki raznih menija podešavamo sve parametre formatiranja pri čemu je verovatnoća da će se dogoditi nešto što nismo želeli razmerno mala - pred očima nam je stalno neki HELP.

I pored očitih dobrih strana (brojne opcije, znatno brži rad i tome slično), primenu programa SF ne preporučujemo na IBM AT kompatibilnim računarima. Evo i zašto: u teoriji bi u formatu od 1.2 megabajta trebalo koristiti high density diskete čemu se suprotstavlja samo jedna prepreka: veoma su skupe. Zato autor ovoga teksta za arhiviranje manje važnih programa i podataka koristi obične noname diskete od 360 K formatirane na 1.2 megabajta - DOS prijavi nekih stotinak "loših" kilobajta na kraju diskete ali je jedan ispravan megabajt i dalje mnogo veći od 360 K! Ovakve diskete su obično čitljive isključivo na drajvu na kome su formatirane ali su za arhiviranje podataka savršene. Uzeli smo jednu takvu disketu na kojoj je DOS pronašao 96 K loših bajtova i formatirali je pomoću programa SF. Iznenadjenje - prijavljena su samo 22 loša kilobajta što bi moglo da znači da je program mnogo fleksibilniji. U prijatna iznenadjenja ne treba, medjutim, previše verovati - startovali smo PC Tools De Luxe i zahtevali verifikaciju diskete. Prijavljeno je da je sve u redu ali mi i dalje nismo bili ubedjeni: kopirali smo sve datoteke koje čine WordPerfect 5.0 (blizu 3 megabajta) na "sumnjivu" disketu (i dalje sve u redu) a onda zahtevali njihovo vraćanje na hard disk. Ružno iznenadjenje: računar je na kraju diskete pronašao gomilu nečitljivih sektora što znači da je onih pedesetak loših kilobajta razlike izmedju DOS-a i SF vraćeno sa teškom kamatom; slično se, uzgred budi rečeno, ponaša i Mace Utilities i tekuća (4.30) verzija programa PC Tools De Luxe. Zaključak - za formatiranje diskete treba koristiti DOS komandu FORMAT; mnogo je bolje da neki ispravan sektor bude označen kao loš nego da neki loš sektor označen kao ispravan odnese dragocene podatke!

SI (System Information) je program koji kupci računara rado nose sa sobom - po njegovom startovanju računar ispisuje brojne parametre kao što je korišćeni procesor, oznaka BIOS-a, raspoloživ RAM, podaci o serijskim i paralelnim interfejsima i tome slično. Tu je, naravno, i brzinski test koji jednim brojem sumira performanse kompjutera; ako otkucamo SI C:, dobićemo i podatke o performansama hard diska.

TM (Time Mark) ispisuje tekuće vreme (dan, datum, mesec, godina, sati i minuti) u dopadljivom formatu i kontroliše štoperice: ako u AUTOEXEC.BAT ugradimo TM START, svako docnije TM STOP će prikazivati podatak o trajanju tekuće računarske seanse. Istovremeno se mogu kontrolisati čak četiri štoperice (npr. TM START /C3) što olakšava mnoge primene PC-ja. Sve štoperice koje ova komanda podržava su potpuno usaglašene sa programom NCC o kome smo govorili.

Mana programa TM je što ne omogućava prosto zaustavljanje neke od štoperica - TM STOP samo ispisuje proteklo vreme a TM START zaustavlja štopericu ali je i resetuje. Ostaje samo da se koristi "kontrolni centar" koji, prirodno, obezbedjuje i ovakve usluge.

TS (Text Search) je Nortonova zamena za nesrećno napisanu DOS komandu FIND - obezbedjeno je pretraživanje datoteke sa tekstom i pronalaženje traženog stringa. Za razliku od glavnog programa NU, pretraživanje ovde može da razlikuje velika i mala slova (opcija /CS) a obezbedjeno je i pretraživanje obrisanih datoteka ili čak kompletnog hard diska. Vredi pomenuti i novitet, opciju /A koja odgovara sa Yes na sva pitanja i tako automatizuje rad TS-a - rezultate je u ovom slučaju najbolje poslati na štampač ili u neku datoteku.

UD (UnRemove Directory) je program o kome zaista ne može mnogo da se piše - otkucamo UD ime_direktorijuma i nedavno obrisani katalog je ponovo "živ" i spreman za dalju primenu komande QU koja će "oživljavati" datoteke. Samo se po sebi razume da ćemo UD koristiti samo kada su nam potrebne neke datoteke iz obrisanog direktorijuma - ako je potreban samo direktorijum, mnogo je sigurnije da ga ponovo kreiramo sa MD!

VL (Volume Label) je zamena za DOS komandu LABEL - razlika je u tome što se uz pomoć paketa Norton Utilities mogu zadavati imena koja sadrže mala slova, specijalne znake i tome slično. Ne mnogo korisno ali zgodno!

WipeFile i WipeDisk su uteha za one koji vide koliko su razni UnDelete programi moćni - ponekad bezbednost zahteva da sadržaj neke datoteke uništimo tako da je njeno povraćanje potpuno nemoguće. Prepreka na koju se pri tome nailazi su pojedini nedavno razvijeni uredjaji koji omogućavaju delimično ili potpuno "povraćanje" podataka na magnetnim medijima čak i ako je preko njih upisan drugi podatak; pokazuju se da su neka "ivična namagnetisanja" dovoljno jaka da ih specijalni detektor iskoristi. Zato je američko Ministarstvo odbrane propisalo standarde za uništavanje podataka na magnetnim medijima (oznaka je DoD 5220.22-M 116b(2)) koje je Peter Norton prvi ugradio u jedan javno raspoloživ PC program - sa WIPEDISK uništavamo kompletan sadržaj diska (izborom odgovarajuće opcije mogu se uništiti samo obrisane datoteke ili sadržaj praznog prostora) a sa WIPEFILE pojedine fajlove. Ako, dakle, želite da postanete kompjuterski Džejms Bond, WIPEFILE i WIPEDISK su programi bez kojih se ne može!

Sastavni deo paketa Norton Utilities su programi grupisani u takozvani Batch Enhancer; radi se o proširenjima DOS komandnog jezika kao što je ASK (simulacije bejzik naredbe INPUT "Prompt"; PROMENLJIVA pri čemu PROMENLJIVA mora da se zameni pseudopromenljivom ERRORLEVEL), BEEP (generisanje zvučnog signala, probajte BEEP MARY), BOX (crtanje kvadrata koji predstavlja deo nekog menija), PRINTCHAR, ROW i COL (nešto poput PRINT AT u bejziku). Iako dobro zamišljeni i zabavni, ovi programi nemaju naročitu upotrebnu vrednost jer je čak i ovako prošireni DOS komandni jezik nekomforan za programiranje; jednom kreirane .BAT fajlove, osim toga, možete da prodajete samo korisnicima koji poseduju i aktivno koriste paket Norton Utilities!

Dokumentacija paketa Norton Utilities zaslužuje veoma visoku ocenu - dobijate standardno uputstvo za upotrebu zvano The Norton Utilities Advanced Edition, kratku ali dragocenu knjižicu The Norton Disk Companion (popularno pisana ali začudjujuće kompletna knjiga koju bi trebalo nazvati "Sve što ste ikada želeli da znate o diskovima a niste imali koga da pitate") i The Norton Trouble Shooter, praktikuum kratkih recepata i saveta koji će dobro doći čim se na disku pojave neki problemi. Iako priručnike nije pisao sam Peter Norton, autori su se trudili da oponašaju njegov stil što znači da su komentari duhoviti a pristup prilagodjen kako početniku tako i iskusnijem korisniku. Za razliku od većine softverskih firmi, Peter Norton Computing uvek naglašava imena autora pojedinih programa što je i za nas prilika da im odamo priznanje. Norton Utilities su napisali Brad Kingsbury, Henri Isenberg i Peter Norton dok je dokumentacija delo Kevina Goldstein-a i Clinta Hicks-a. Programi su razvijani u C-u (oko 120,000 linija) i na asembleru (18,000 linija) pri čemu su korišćeni Microsoftovi kompajleri - C 5.0 i MASM 5.0. Zaključak da paket Norton Utilities treba nabaviti, upoznati i koristiti jedva da je vredan pomena - sigurni smo da je neka od verzija ovog paketa stalni stanovnik vašeg hard diska. Želeli smo, medjutim, da vas upoznamo sa trenutno aktuelnom verzijom koja, premda u nekim sitnicama nesrećno modifikovana, predstavlja vrhunski domet savremenog tržišta uslužnih programa. Jednom reči, programski paket koji ide za potrebama korisnika, prilagodjava se ostalim programima i čiji razvoj, mada je to ponekad skupo, svakako treba pratiti!

LIČNA KARTA

Program Norton Utilities, Advanced Edition

Verzija 4.50, 15. novembar 1988.

Namena Zbirka uslužnih programa

Sadržaj paketa Tri diskete i tri priručnika

Hardversko-softversko okruženje IBM PC/XT/AT ili kompatibilan, 512 KB RAM-a, flopi ili hard disk, bilo koja verzija MS ili PC-DOS-a.

Zauzet prostor na disku 1 megabajt

Ulaz tastatura

Izlaz - ekran bilo koja video kartica

Dokumentacija The Norton Utilities - Advanced Edition, 225 A5. The Norton Disk Companion, 40 A5. The Norton Trouble Shooter, 160 A5

Proizvodjač Peter Norton Computing Inc., 2210 Wilshire Blvd, Suite 186, Santa Monica, CA 90403 U.S.A.

Hvalimo
1. Izuzetno kvalitetne i korisne programe DS, DT, FF, FS, NCC, NCD, NDD, NU i TM.
2. Kompatibilnost sa velikim brojem verzija operativnog sistema i raznim hardverom.
3. Konsistentnu upotrebu kvalifikatora kroz čitav paket.
4. Jednostavnu i očiglednu upotrebu svih programa.
5. Izuzetno kompletnu i kvalitetnu dokumentaciju.

Kritikujemo
1. Bagovima unakažen program NCD.
2. SF koji se slabo snalazi sa lošim sektorima.