PC #15

Granice naših potreba

Jedna od opšte prihvaćenih aksioma računarstva kaže da memorije i procesorske snage nikada nije previše. Da li je zbilja tako, ili za svaku konkretnu primenu postoji granica, iza koje unapređenje konfiguracije ne donosi efekte? Da li smo, barem za neke primene, stigli do te granice?

Dejan Ristanović

Moram da priznam da do skora nisam dovodio u pitanje tvrdnju da svaki novi megaherc i megabajt uvek dobro dođu - postoji, naravno, neka optimalna konfiguracija za određenu primenu, ali se retko spori da svaki dodatak, kada za njega ima uslova, daje pozitivne efekte.

Jasno je, sa druge strane, da su ti pozitivni efekti sve manji što je konfiguracija bolja, odnosno da treba ulagati sve više novca u sve skromnije efekte. Prelazak sa XT-a na AT je (ako se ko seća tih vremena) donosio razliku koja se videla "iz aviona"; prelazak sa 100 na 166 MHz Pentium često zahteva štopericu da bi se konstatovale razlike. Možda uskoro razlike (osim onih u ceni) neće moći ni da se izmere?

Dovoljan je 386...

U tezu o neograničenim potrebama prvi put sam posumnjao razmišljajući o primeni računara koja mi je najbliža, kreativnom pisanju. Pod kreativnim pisanjem podrazumevam onaj deo autorskog rada koji obuhvata samo stvaranje teksta, a nema nikakve veze sa njegovim prelomom ili grafičkim oblikovanjem. Čovek koji piše poslovno pismo ili izveštaj, uglavnom će se truditi da posao uradi do kraja, odnosno da tekstu da profesionalni izgled i odštampa ga u obliku koji će biti direktno korišćen. Autora knjige ili teksta u časopisu prelom ne interesuje (ili barem ne bi trebalo da ga interesuje) - njegovo je da napiše što bolji tekst, a o grafičkom oblikovanju brinuće se profesionalac za tu oblast.

Potpuno sam uveren da je za kreativno pisanje sasvim dovoljan neki od tekst procesora za DOS poslednje generacije. I to nije samo moje mišljenje: čitam, recimo, da Jerry Pournelle, najpoznatiji autor u časopisu BYTE, piše u programu Q&A Write za DOS, da John Dvorak, jedan od najpoznatijih kolumnista časopisa PC Magazine koristi XyWrite za DOS... Ako dopustite da se pridružim tom uglednom društvu, i ja ovaj tekst pišem u WordPerfect-u 5.1 za DOS. Ne radi se o ograničenjima konfiguracije, pa čak ni o navikama - pokazuje se da ovi programi savršeno "rade posao" i da premeštanje posla pod kapu Windows-a (dobro... sve vreme sam pod Windows-om 95, WordPerfect radi u DOS prozoru, doduše na čitavom ekranu) ne bi donelo nikakvo poboljšanje.

Sada stižem do poente: premda je Pentium 166 računar koji koristim možda 10 ili 15 puta brži od nekog 386/33 sa 2 MB memorije, i premda bi se to ubrzanje moglo demonstrirati i unutar WordPerfect-a za DOS aktiviranjem nekog makroa koji obavlja komplikovanu zamenu teksta, vreme potrebno za pisanje ovoga teksta na 386/33 i P5/166 računaru u WordPerfect-u za DOS je u sekund isto. Poboljšana konfiguraciju ni za žilet ne utiče na produktivnost obavljanja posla. Paradoks? Ni najmanje - čekanje da zadata komanda bude izvršena može trajati 1 milisekund ili 0.1 milisekund - kada su ti brojevi na papiru, drugi je deset puta manji, ali za korisnika je i jedno i drugo "trenutno". Posao, dakle, traje onoliko koliko autoru treba da bi obavio njegov kreativni deo - računar ne unosi nikakvu primetnu zadršku.

Ako krenemo u domen futuristike, možemo zamisliti alate za pisanje koji bi pomagali autoru mnogo više od sadašnjih tekst procesora, recimo formulišući rečenice ili čak samostalno pišući i uklapajući segmente. Verovatno bi oni zahtevali daleko veću procesorsku snagu, baš kao i diktiranje teksta glasom umesto kucanja. Ali, takvih programa još nema na vidiku; za sada je, što se kreativnog pisanja tiče, granica naših potreba dostignuta i premašena.

... ili Pentium Pro?

Pođimo korak dalje, u oblast preloma teksta i pripreme za štampu. Valjda nema čoveka koji se ovde duže vreme profesionalno bavio kompjuterima, a da nije bar malo "zagrebao" i ovu oblast. Kada sam se bavio nekim vidovima DTP-a, radilo se na 286/12 računarima sa najviše 2 MB RAM-a. Sa tekstom se izlazilo na kraj, ali kada bi se pojavila slika (crno bela, naravno) A4 ili samo A5 formata, mogli ste računati da će i najelementarnija obrada potrajati više sati. Na kreativni deo posla odlazilo je najviše 20% tog vremena - ostatak je bilo beskrajno čekanje da računar obavi neku operaciju.

Posle 7-8 godina pauze, ponovo sam se "sreo" sa DTP-om kada smo počeli da izdajemo "PC". Bilo je to vreme 486/100 računara sa 16 ili 20 MB memorije. Na tim mašinama se crno-bela slika A4 formata mogla sasvim komforno obrađivati, ali su i apetiti porasli, pa smo hteli da radimo sa kolor slikama. I opet se pojavio isti problem: 20% vremena radi čovek, 80% čeka da se završi zadata operacija. Produktivnost posla je na žalosnom nivou, zato što je računar koji se koristi prespor, odnosno zato što se od njega traži nešto što on objektivno ne može da pruži - uostalom, sasvim uobičajena situacija u našim uslovima.

U međuvremenu je cena Pentium računara bitno pala i to je, kada se o našem poslu radi, dalo lako merljive rezultate: brža ploča, više RAM-a, 128-bitna video kartica i 21" monitor učinili su da prelom broja sada, uz iste ljudske resurse, umesto 18, traje 8-10 dana. Kada se radi o obradi slike, ima još mesta za unapređenja tj. i dalje se čeka na računar, ali kada smo pre mesec dana isprobali Pentium Pro sa 128 MB memorije, čekanje je palo gotovo na nulu. Prilično sam ubeđen da smo sasvim blizu opreme pristupačne cene na kojoj će časopis ovog formata moći da se prelama bez ikakvog čekanja na računar, odnosno da smo prilično blizu granice naših potreba kada se radi o DTP-u.

Naravno, vrlo brzo će neki korisnici poželeti da na takvom računaru obrađuju nešto veće od A4 slike: možda da rade animacije ili, posle toga, holograme... i opet će se čekati na računar. Ali, to su već druge primene koje imaju svoje zahteve.

Zadatak projektanta

Zgodnu poentu nađoh u prvom tomu romana "Grof Monte Kristo": "Tako Dantesu, koji je pre tri meseca žudeo samo za slobodom, sloboda više nije bila dovoljna; čeznuo je i za bogatstvom. Nije Dantes bio kriv za to, nego Bog, koji je čoveku ograničio moć a usadio mu beskrajne želje". Ne znam za bogatstvo, ali što se tiče primene računara, mislim da želje ipak nisu beskrajne: tražimo samo opremu koja će čekati na nas, umesto da mi čekamo na nju. Izgleda da smo toj opremi, kada se radi o brojnim primenama, već veoma blizu - zadatak projektanta računarskog sistema je "samo" da je ispravno dimenzioniše.