Računari 100

Sto brojeva u 16 slika

Nije lako poverovati da je za "Računarima" više od deset godina i tačno 100 brojeva... a kao da smo juče po prvi put listali "Računare u vašoj kući" i posmatrali prvo READY koje je ispisao računar "galaksija"! Prelistao sam devet ukoričenih godišta "Računara", podsetio se mnogih dragih tekstova, nasmejao se raznim propustima i pitao se kako tih sto brojeva sažeti na nekoliko sledećih stranica. Najzad sam se setio Džordža Lukasa koji, kažu, scenario za film ne piše nego ga crta - svaki film se svede na nekoliko slika, a ono "između" se posle lako rekonstruiše... I zaista, u razvoju jednog časopisa zapažaju se pojedini prelomni trenutci, koncepcijske raskrsnice sa kojih se moglo krenuti raznim putevima i tako stići na razna mesta. Možda je neki vešt "istoričar budućnosti" još prvih dana 1984. godine mogao nacrtati scenario naših sto brojeva... u 16 slika!

Dejan Ristanović

slika 0000: Prolog

Očekivalo bi se da priča o nekom časopisu počne od njegovog prvog broja ili barem od priprema za njega; priča o "Računarima" počinje tri ili četiri godine ranije, na stranicama časopisa "Galaksija". "Galaksija" se, kao "Računari" sada, bližila stotom broju - osmogodišnji predan rad na popularizaciji nauke, pod "dirigentskom palicom" osnivača i dugogodišnjeg glavnog urednika Gavrila - Gaje Vučkovića, tih dana je dobijao najviše ocene domaće naučne i stručne javnosti. Početkom 1980. godine "Galaksija" je, uz astronomiju i astronautiku koje su od samoga početka predstavljale okosnicu svakog broja, počela da posvećuje sve više pažnje praktičnim temama. U okviru tog bloka, februara 1980. godine pokrenuta je rubrika "Nauka i igre" koju je vodio dr Vladimir Ajdačić. Rubrika se pretežno bavila matematikom "skrivenom" iza nekih popularnih igara; naročitu pažnju privukao je šah i specijalizovani šahovski kompjuteri koji su u to vreme sticali popularnost - neki od takvih računara "ukrstili su koplja" pred čitaocima, što je izazvalo veliko interesovanje i neminovna pitanja tipa "kako mašina može da 'misli'?", sjajno primerena tematici koja je interesovala "Galaksiju". To je ujedno bila i premijera računarstva na stranicama "Galaksije" i, što se toga tiče, čitave domaće popularne publicistike.

Što se mene tiče (ovo je, znate, dobrim delom lični pogled na proteklih petnaestak godina), u to vreme bio sam učenik četvrtog razreda Matematičke gimnazije koji se trudio da rešava nagradne matematičko-logičke probleme postavljane u časopisu "Galaksija". Usudio sam se da jedno od pisama završim pominjanjem džepnih računare sa mogućnošću programiranja na kojima takođe postoje igre, možda malo jednostavnije od šaha ali itekako zanimljive. To je bilo sasvim dovoljno profesoru Ajdačiću da me pozove da napišem tekst o džepnim programabilnim računarima koji će, pod naslovom "Igre pomoću računara", biti objavljen januara 1981. godine u "Galaksiji 105".

Čitanje tog teksta 13 godina kasnije svakako je bilo zanimljivo iskustvo: iz njega sam, na primer, saznao da sam se kao dete igrao klikera što je, garantujem, čista dezinformacija: verovatno se neko iz Redakcije potrudio da mom previše tehnički orijentisanom tekstu napravi poetski uvod. Ali, uz taj uvod, predstavljanje tadašnjih "zvezdi", računara Texas Instruments 59 i Hewlett-Packard 41C i opis igre "Most" (trodimenzionalni Tic-tac-toe), u tekstu se javlja jedna dobra ideja: osnivanje Kluba koji će okupiti vlasnike džepnih programabilnih računara. Iako su ti računari bili relativno skupe i teško nabavljive "igračke", pokazalo se da ih po Jugoslaviji nije malo - počela su da stižu pisma sa originalnim prilozima naših čitalaca, pa je, već u "Galaksiji 112", formirana svojevrsna biblioteka programa koja je funkcionisala na principu razmene. Katalog je iz meseca u mesec rastao i krajem 1983. godine prikupio preko 1000 naslova; neki od domaćih programa bili su zaista svetski napisani i kasnije preneseni u ugledne strane časopise slične tematike.

Pa ipak, zvezda džepnih programabilnih kalkulatora polako je tamnela - zaseniće ih jedva nešto veći računar koji je Stanko Popović predstavio jula 1982. godine u "Galaksiji 123". Tekst se završavao rečenicom "Spectrum je računar pred kojim je sjajna budućnost". Budućnost koja je upravo počinjala!

slika 0001: "Računari u vašoj kući" (januar 1984)

Ideja o specijalnom izdanju časopisa "Galaksija" koje bi bilo posvećeno isključivo kompjuterima rodila se u leto 1983. godine - interesovanje čitalaca bilo je veliko, tržište je prosto vapilo za domaćom literaturom a i u samoj Redakciji se, pre svega kroz blok "Igre, hobi, uradi sam" i specijalna izdanja druge tematike, steklo dosta iskustva za jedan takav projekat. Urednik tog bloka a zatim i specijalnog izdanja bio je Jovan Regasek koji će, u svojstvu glavnog i odgovornog urednika, kasnije provesti "Računare" kroz sve scile i haribe ovih deset godina i uspešno doploviti do stotog broja.

Prvobitno zamišljeni "Računari u vašoj kući" prilično se razlikuju od izdanja koje se, krajem 1983. godine, pojavilo na kioscima. Planirano je da polovina specijalnog izdanja bude posvećena džepnim a polovina kućnim računarima ali se tokom pripreme iskristalisalo mišljenje da se treba okrenuti budućnosti i onome o čemu ranije uopšte nismo pisali; deo posvećen džepnim računarima, premda napisan, ostao je "u fijoci". Tako je oblikovano izdanje u kome će svako naći po nešto: oni koji tek planiraju nabavku kompjutera testove (tada) popularnih modela, oni koji su tek nabavili kompjuter školu bejzika, bolji poznavaoci "male tajne velikih majstora programiranja" a oni koji su spremni da uzmu lemilicu u ruke... e, za njih smo imali pravu poslasticu u vidu prvog domaćeg kućnog računara!

Računar "galaksija" nastao je sredinom 1983. godine. Njegov konstruktor, Voja Antonić, u ovom projektu je sjedinio dobre osobine prethodnih nekoliko kompjutera koje je konstruisao, trudeći se da računar što više pojednostavi i učini ga pogodnim za samogradnju. Već zaokružen projekat ponuđen je "Galaksiji" koja ga je sa uzbuđenjem prihvatila: bila je to prilika da se čitaocima, uz obilje praktičnih saveta, pruži prilika da potpuno legalno dođu do svog prvog kompjutera. Jer, uvoz svega vrednijeg od 5000 dinara (u našim parama oko 140 maraka) tada je bio strogo zabranjen, a uvozne komponente za "galaksiju" mogle su se spakovati tako da koštaju manje od toga. Tokom poslednjih meseci 1983. godine Voja Antonić će dalje usavršiti hardver i (posebno) softver računara "galaksija" da bi, u "Računarima u vašoj kući", pred čitaoce izašao sa jednim za gradnju jednostavnim ali ipak (za to vreme) dovoljno moćnim kućnim kompjuterom.

"Računari u vašoj kući" su naprosto planuli - samo mesec dana kasnije morao je da se doštampava još jedan tiraž, a kasnije je izdanje još jednom ponovljeno. Ostali mediji su se zainteresovali za kompjutere, snimljene su brojne televizijske i radio emisije (posebno mesto svakako zauzima "Ventilator" Zorana Modlija koji je, valjda po prvi put u istoriji, emitovao kompjuterske programe preko radio-talasa) pa su čak i vlasti pokazale malo sluha i (delimično) izuzele kompjutere od strogih uvoznih zakona. Računarsku revoluciju na ovim prostorima više ništa nije moglo da zaustavi.

Najprijatnije iznenađenje svakako je predstavljao računar "galaksija": više od 8,000 čitalaca naručilo je komplet delova i, tokom sledećih meseci, uspešno sastavilo svoj prvi kompjuter. Taj broj bio je toliko veći od svega o čemu smo uopšte mogli da pomišljamo da se naša mala Redakcija našla u svojevrsnom "opsadnom stanju": pisma, narudžbenice, doznake, EPROM-i, saveti... telefoni mesecima nisu prestajali da zvone. Kroz sve te mesece počeli smo da shvatamo jednu važnu stvar: izdavanjem "Računara u vašoj kući" nismo samo završili jedan veliki posao... naprotiv, počeli smo jedan mnogo veći!

slika 0010: Jednom mesečno ("Računari 8", oktobar 1985)

Stara je istina da su prvi brojevi nekog časopisa presudni za njegovu koncepciju, pa je možda druga slika ovoga scenarija trebala da se bavi "Računarima 2". "Računari u vašoj kući", naime, i nisu bili časopis u pravom smislu te reči: smanjite im format, napravite čvršće korice, izbacite nekoliko kupona koji se izrezuju i... eto knjige. "Računari 2", izašli šest meseci kasnije, već su imali obeležja časopisa - napisalo ih je više saradnika, tematska lepeza tekstova bila je šira, opisani su neki aktuelni sajmovi u zemlji i svetu, pojavili su se i prvi oglasi... pa ipak, "Računari" su u svojoj prvoj godini izlazili sasvim neredovno, što teško da je osobina jednog "pravog" časopisa. Počevši od "Računara 8" izlazimo jednom mesečno, pa je možda taj trenutak vredan posebnog spomena.

U prvih osam brojeva "Računara" desilo se puno zanimljivih stvari - samogradnja "galaksije" uspešno je okončana, konstruisana je "Galaksija Plus", detaljno su testirani svi tada popularni kućni računari, proučen ROM svakog od njih, udaren temelj budućih serija tekstova o fundamentalnim tehnikama programiranje, najavljen prvi program koji će biti izdat na kaseti, "Ekranski editor" Vlade Kostića... "Računari" su, kratko rečeno, već uveliko poprimili svoj kasniji oblik, a doživeli smo i prvu pravu polemiku!

Povod za polemiku bio je razgovor sa profesorom Jozom Dujmovićem objavljen u "Računarima 5". Po prvi put su na stranicama našeg časopisa čitaoci imali priliku da pročitaju nešto što možda nisu želeli da čuju: umesto glorifikacije bejzika i "mašinca" kao i onih koji, pošto su sami naučili da programiraju na njima, sanjaju da će baš sutra prodati svoju novu akcionu igru Englezima, profesor Dujmović je izrazio uverenje da su ti "samouki hakeri" po svemu sudeći izgubljena generacija, a da softverska šansa leži u projektovanju ozbiljnih aplikacija, operativnih sistema, kompajlera i, uopšte, poslu koji mogu da obave samo visoko školovani inženjeri računarske tehnike. Kao svojevrsnu "kontratežu" ovom intervjuu "Računari" su objavili tekst "Pravi programeri ne govore paskal", neku vrstu manifesta u kome se, uz dosta esnafskih šala, tvrdi da su jedini jezici vredni truda fortran i asembler (bejzik, eto, ni tu nije pomenut), a da su paskal i slični strukturirani jezici dobri tek za knjiške moljce ili, kako je tamo rečeno, "žderače pite".

I o intervjuu i o manifestu se mnogo pričalo, kako po programerskim kuloarima tako i na stranicama "Računara" - bio je to "putokaz" Redakciji da su intervjui štivo koje čitaoce veoma zanima. Sledeći intervju bio je prilika ne samo da se čuju zanimljive tvrdnje nego i da "Računari" dobiju jednog izuzetnog saradnika - profesor Dušan Slavić pristao je da sa našim čitaocima podeli rezultate svog dugogodišnjeg rada na numeričkim algoritmima pa smo, kroz nekoliko serija tekstova, saznali kako se na kompjuteru računaju vrednosti elementarnih funkcija, uvideli da je matematički segment sistemskog softvera većine kućnih računara traljavo urađen, upoznali najvažnije numeričke algoritme... bili su to tekstovi na najvišem nivou kojima su se "Računari" itekako ponosili. Nažalost, tragična smrt profesora Slavića prekinula je ovu seriju na najzanimljivijem mestu.

Informativni segment "Računara" bio je od samog početka veoma jak, pre svega zahvaljujući prilozima iz Londona koje je slao Anđelko Zgorelec, čovek koji je nekoliko godina ranije osnovao čuveni časopis Personal Computer World i koji se nalazio u samom centru evropskih kompjuterskih događaja. Prilozi gospodina Zgoreleca omogućili su čitaocima "Računara" da zavire iza kulisa kompjuterske industrije i saznaju kakve sile pokreću stvari i šta se može očekivati u neposrednoj budućnosti; "uzgred" su saznavali i sve o onome što se dešavalo u sadašnjosti.

Prvi brojevi "Računara" doneli su i brojne priloge o igrama, ali se nekako taj koji su početkom 1986. godine grupisani u rubriku "Razbarušeni sprajtovi". Ona će "živeti" sve do "Računara 49" - nekako se dogodilo da se nastanak Sezama poklopi sa ukidanjem "Sprajtova". "Računari" su, kada se o igrama radi, imali svojih svetlih trenutaka (prvi smo, na primer, "spazili" igru Elite koju mnogi ljubitelji igara smatraju po svemu neprevaziđenom) ali su, u celini gledano, neki drugi časopisi to radili bolje od nas. Ništa zato - listajući "Računare" mogli ste se dobro zabaviti i bez potrebe da kucate čuveno LOAD"". Zabava je ponekad počinjala još od naslovne strane...

slika 0011: Noge ("Računari 11", januar 1986)

"Računari" se od prvih dana odlikuju naslovnim stranama koje retko koga ostavljaju ravnodušnim. Čuli smo o njima svašta: da su dobre, da privlače poglede (a ponekada i kupce), da su grozne, da ne priliče jednom ozbiljnom časopisu, da su dobra ideja, da bi trebalo da budu "slobodnije", da su pojedine "preslobodne"... priči nikad kraja! A retko će se koji časopis buniti što se o njemu priča: stara istina je da je i kritika bolja od ravnodušnosti, pa su tako devojke na naslovnim stranama postale gotovo zaštitni znak "Računara".

Od svih devedeset devet naslovnih strana najčuvenija je ona sa "Računara 11", zvana kratko "Noge". Ime je kratko a noge baš i nisu, dosežu otprilike do zemlje (ili barem do Amstrada koji se namestio ispred njih), ali je to jedini kompliment koji su im čitaoci uputili. Zamereno im je da su krive, kvrgave, previše mišićave a sandale i "haljinu" da i ne komentarišemo.

Nije malo onih koji su nam polaskali pomislivši da smo tom naslovnom stranom hteli da "uzburkamo vodu" tj. da privučemo pažnju publike i napravimo mali skandal. Ništa od toga - naslovna strana je prosto loše ispala. Na slajdu je izgledala relativno korektno, ali kada je došla na papir... katastrofa. Zapravo, još i veća katastrofa nego što čitaoci znaju, jer je tek krajnjim naporima montaža uspela da "povuče" sliku tako da se pri obsecanju ukloni njen vrh, na kome se lepo video i izvestan deo garderobe koji se obično nosi ispod haljine. Ko je uspeo da pokupi iz štamparije virgo intacta, neobrezanu, koricu "Računara 11" danas smatra da ima lep raritet.

Iz ove kože se ne može, pa se trebalo prilagoditi situaciji, što je izvanredno obavio Branko Đaković: kroz nekoliko brojeva je "podizao temparaturu" oko tih nesrećnih Nogu, da bi najzad raspisao konkurs "Čije su Noge sa naslovne strane". Primismo tada dosta odgovora, više ili manje duhovitih - u sećanju mi je ostao prilog Matjaža Rihtera, docnije moderatora konferencije JOKES na UEK-u, koji je na pitanje "Čije su noge?" odgovorio sa "Moje" i potpisao se kao "Vlasnica nogu", dajući adresu na koju treba poslati nagrade. Velika većina čitalaca je, iz samo njima znanih razloga, bila ubeđena da Noge sa naslovne strane pripadaju Jeleni Rupnik, našoj saradnici koja je pisala kontraverzne tekstove počevši od čuvenog "Računar je muškog roda". Bilo kako bilo, o Nogama se pričalo i pisalo, i ljudi ih se dan danas, osam godina kasnije, sećaju i, možda, očekuju od mene da u ovom jubilarnom broju otkrijem njihovu poslednju (?) tajnu. Pa neka bude: nisu to noge Jelene Rupnik, pa čak ni neke od tadašnjih (ili daleko bilo sadašnjih) estradnih zvezda. Vlasnica Nogu je "samo" supruga fotografa koji je uslikao naslovnu stranu.

Kasnije će se pokazati da su Noge i po drugim osnovama važan trenutak u istoriji "Računara": označile su snažnije okretanje čitaocima. Videvši da su čitaoci itekako raspoloženi da nam pišu, trudili smo se da ih u tome stimulišemo, pa se pojavila rubrika pisama, Peek & Poke Show (veoma uspešno ju je uređivao Branko Đaković), razni spiskovi "pokica", Pitalice, P.A.Marvin, crteži čitalaca i svašta drugo. To su bili dani u kojima ste se, listajući "Računare", mogli zaista slatko nasmejati.

Što, dakako, ne znači da u "Računarima" nije bilo i ozbiljnih stvari - zapravo, baš je od "Računara 11", da ne kažem od Nogu, počela zapažena serija tekstova o teoriji programiranja i algoritmima; vremenom smo detaljno "pokrili" dobar deo stvari o kojima su Knuth, Dijkstra i drugi pisali u svojim slavnim knjigama... naravno, na nivou koji odgovara našim čitaocima. Nekoliko sledećih brojeva doneće "Radionicu logičkih igara", nastavak serije tekstova o numeričkim algoritmima i sistemskom programiranju. Kada se radi o popularnim kompjuterima, Spectrum i Commodore 64 bili su na vrhuncu slave. Zapažene tekstove o Komodoru 64 pisao je Zoran Životić, dok su se Spektrumom najozbiljnije bavili Vlada Kostić i Jovan Skuljan.

slika 0100: Neka bude IBM ("Računari 14", april 1986)

Spectrum je, rekoh, na vrhuncu slave što znači da je pravi trenutak da se pojavi nešto novo. I to novo se zaista pojavljuje, predstavljeno možda najznačajnijim tekstom koji su "Računari" ikada objavili, tekstom koji će odrediti čitavu budućnost časopisa, tekstom "Neka bude IBM" Srđana Kosovca koji je objavljen u "Računarima 14".

Kao i većina značajnih stvari, tekst na prvi pogled nije privlačio pažnju - relativno kratak (dve strane), neatraktivno ilustrovan, na naslovnoj strani jedva pomenut... Ali, male sive ćelije čitalaca su tim tekstom dobile sjajnu temu za razmišljanje: dolazi li to trenutak da se kućni računar za nešto i primeni? Daleko bilo da smo mi govorili da se i tadašnji Spektrumi i Komodori ne mogu korisno upotrebiti - zapravo, "Računari" su vrveli od njihovih korisnih primena, ali ovako ruku na srce, sve te koristi su bile dosta slabe. I to ne samo krivicom tadašnjih kompjutera - za pravu primenu osim računara treba i periferije, disketa, diskova, štampača, modema... IBM PC kompatibilni računari značili su većinu potrebnih i međusobno kompatibilnih dodataka u jednoj kutiji, uz odgovarajuću softversku podršku, i to po ceni koja se može podneti.

Naglasak je na reči kompatibilnih - pravi IBM PC računari bili su mnogo skuplji, pa su se Jugosloveni uglavnom opredeljivali za tajvanske kopije. U to vreme klonovi su bili prava "mačka u džaku" koju je trebalo sklapati od delova kupljenih na raznim mestima, i to uz stalne brige šta će se dogoditi na našoj carini. Zato su relevantne informacije sa stranica "Računara" imale ogroman značaj - svojoj srećnoj zvezdi (i znanju gospodina Kosovca) imamo da zahvalimo što je baš prvi objavljeni tekst bio maksimalno kompetentan. Slobodno ga i danas pročitajte - nećete naći ni reč koja ne bi bila tačna ili koja i dan-danas ne bi važila, ali je još fascinantnije što su i prognoze bile dobre: ko zna koliko bi se, na primer, kupaca "nasankalo" na CGA karticu da u tekstu nisu jasno objašnjene prednosti "nekompatibilnog" Herculesa.

Tekst je, rekoh, stavio ljudima "bubu u glavu", i u pravcu Minhena su krenule prave pravcate "PC ekspedicije"; ko se od tamošnjih prodavaca snašao da obezbedi nekog službenika koji govori srpski i prilagodi cene jugoslovenskim džepovima, napravio je dobar posao. U zemlju je iz dana u dan stizalo sve više i više PC računara što se, naravno, itekako odrazilo i na koncepciju našeg časopisa.

Spectrum i Commodore "vladali" su i u "Računarima 14" i u "Računarima 16", ali je bilo sve očiglednije da im se "mandat" bliži kraju. Nekim čitaocima nije bilo lako da se sa tim pomire - rubrika Load "Dragi Računari" bila je puna gnevnih pisama u kojima se "normalnost" Redakcije stavlja pod ozbiljnu sumnju: ko je lud da piše o nekim basnoslovno skupim računarima koje "niko živ" nema, pored toliko hiljada Spectrum-a i ljudi koji se za njih interesuju. Samo snobovi poput nas, rekoše nam gnevni, uglavnom mlađi, čitaoci. Budućnost je, ako nam oprostite na neskromnosti, pokazala koliko smo bili u pravu - sada više nije važno da li smo taj zaokret napravili zato što smo anticipirali pravi bum personalnih računara u Jugoslaviji, da li zato što smo bili svesni svoje snage da taj bum (delimično) i sami izazovemo ili možda zato što smo o Spectrum-u i drugim kućnim računarima napisali (gotovo) sve što se moglo napisati. Važno je da su se "Računari" već tokom 1986. godine orijentisali na PC kompjutere, pripremajući čitaoce za sledeći šok...

slika 0101: Compaq DeskPro ("Računari 22", januar 1987)

Taman smo naučili šta je to PC i uspeli da sklopimo svoju "PC konfiguraciju snova" kada u "Računarima 22" stiže trostruki šok: prvi u vidu vesti sa naslovne strane da je PC mrtav i da ga IBM više ne proizvodi. Drugi u vidu opširnog testa savremenog čuda tehnike koje se zvalo Compaq DeskPro 386, verovatno prvog komercijalno raspoloživog računara zasnovanog na mikroprocesoru 80386. Treći u vidu teksta profesora Slavića koji analizira matematičke funkcije IBM-ovog bejzika i pokazuje da, premda je njihova realizacija nešto bolja od realizacije na kućnim računarima, korišćene metode ne zadovoljavaju profesionalne zahteve.

Našim čitaocima koji su se upravo vratili iz Minhena sa delovima svog prvog PC-ja naprosto se zavrtelo u glavi: krenuli su sa iluzijom da će konačno, makar za njega dali i zadnju paru, doći do računara koji je sam vrh tehnologije, a sada vide da su kupili nešto što je toliko zastarelo da se više i ne proizvodi. Srećom, stvari nisu bile tako strašne kao što su izgledale - pokazalo se da će i XT računari biti sasvim upotrebljivi i tokom sledećih nekoliko godina. Ali, "šok" je bio neophodan - trebalo je "u poslednjem trenutku" objasniti ljudima da investicija u XT tehnologiju nije dobra i da treba dati neku marku više i kupiti (bar) AT. Ko je tako uradio, nije se pokajao - mnogi AT računari kupljeni 1987. godine i danas dobro rade i solidno obavljaju neke poslove.

slika 0110: Laser ("Računari 30", septembar 1987)

PC-jem se, već i u XT danima, moglo obaviti dosta posla, ali obaviti posao i zaraditi novac nisu iste stvari - kompjuter se koristio za pisanje, računanje, vođenje evidencije, i tome slično, ali je sve to zvučalo kao olakšanje nečega što bi se i bez kompjutera moglo sasvim lepo obaviti. Otprilike godinu dana posle pristizanja prvih PC klonova u Jugoslaviju konačno će se pojaviti način da se pomoću računara "prave pare" - stono izdavaštvo ili DTP.

Za DTP nije bio dovoljan samo računar - trebalo je nabaviti laserski štampač i softver, pa se većina interesenata, možda baš pod uticajem "Računara", opredelila za Hewlett-Packard-ov LaserJet SII i paket Ventura Publisher. "Računari" su, naime, u pravom trenutku predstavili LaserJet i njegovu moguću primenu - sledila je veoma zapažena serija tekstova Zorana Životića o stonom izdavaštvu koja je širokoj publici približila ovu oblast toliko da su mnogima počeli da "rade klikeri" - tehnologija koju su koristile mnoge štamparije bila je pregažena vremenom, para za investicije u neke visokoprofesionalne foto-slog uređaje malo je ko imao, štampalo se i izdavalo dosta knjiga i... eto prilike! Ubrzo su domaće štamparije zatrpane knjigama koje su pripremljene na PC-ju i odštampane na laseru...

Kolika je sreća u tome, veliko je pitanje - mnogima se danas čini da je listanje neke knjige objavljene pre "DTP buma" pravi praznik za oči. Problem je u tome što su izdavači često preterivali sa štednjom, preovladao je 300*300 dpi otisak na pausu koji objektivno ne zadovoljava profesionalne standarde, a često su i angažovani ljudi koji nemaju dovoljno znanja ni o tipografiji ni o računarima, ali zato, u pokušajima da otplate opremu, nude besmisleno niske cene. Nelojalna konkurencija je ubrzo sahranila DTP kao visoko profitabilan posao, ali utisak je ostao - pomoću "tog kompjutera" mogu se zaraditi pare! Taj utisak bio je sasvim dovoljan da PC računari preovladaju domaćim tržištem... i da suvereno vladaju njim sve do današnjeg dana...

Ako sam rekao da su se "Računari" u pravo vreme uključili u "DTP eru" domaće kompjuterske revolucije i da su tu eru na neki način i sami izazvali, drugi način da se pomoću PC računara zarade pare dugo je ostao izvan našeg domašaja. Što je, moram da kažem, veoma ozbiljan uređivački propust - zapravo, nije mi jasno kako nam je uspelo da tu primenu tako temeljno zanemarimo, kada je bila, da tako kažem, "iz našeg faha": programiranje. Posmatrano iz današnje perspektive, jasno je da su "Računari" programiranju godinama prilazili na, neću reći loš, ali slabo profitabilan način. Trudili smo se, naime, da objasnimo čitaocima kako da napišu neko svetsko čudo od programa i prodaju ga za velike pare Englezima. Ne kažem da se program nije mogao prodati Englezima, ne kažem da se tako nisu mogle zaraditi vrlo pristojne pare, ali je to posao koji uključuje ogroman procenat rizika: koliko je samo naših programera napisalo sasvim pristojne programe, ali im nije uspelo da nađu firmu koja bi ta remek-dela otkupila; očito nije stvar samo u programiranju nego i u poznavanju tržišta. Sa druge strane, bilo je programera koji su razmišljali mnogo "prizemnije" - umesto svetskog čuda od programa koje će se prodati u svetu i doneti 10 ili 20 hiljada funti, napišimo sasvim običan program koji ćemo, uz prethodni dogovor (dakle bez posebnog rizika) prodati komšiji bakalinu za 1000 maraka. Clipper se afirmisao kao idealan jezik za aplikacije tog tipa a "kliperaši" su tada (a i sada) sasvim pristojno zarađivali - cena od 1000 maraka po programu umerene složenosti održala se do današnjih dana.

U domaćim programerskim krugovima je, začudo, postojao neki "iskonski prezir" prema onima koji pišu programe u Clipper-u, i taj se ignorantski stav preneo i na stranice "Računara", na kojima Clipper godinama gotovo da i nije pomenut. "Računari" će se na pravi način baviti Clipper-om tek mnogo kasnije, u okviru serije tekstova Nenada Batoćanina koja je počela u "Računarima 70". Bolje ikad nego nikad, ali trebalo je mnogo ranije!

slika 0111: Školsko zvono ("Računari 30-50", "Računari u vašoj školi", april 1988)

"Računari 30" su jedini koji su u ovom osvrtu zaslužili čak dve "slike": važan momenat u njima nije bio samo tekst Zorana Životića o laserskim štampačima, nego i rubrika Nevenke Spalević "Pet plus". 1988. godina je svakako bila godina uvođenja računarstva u škole pa je septembar bio pravi trenutak da se i na stranicama "Računara" oglasi "školsko zvono". Školstvo je uvek bilo prilično intertno, pa je i uvođenje računara bilo svojevrstan šok: nastavnicim koji su često "regrutovani" iz redova raznih tehnoloških viškova i priučeni kompjuterima na petnaestodnevnim kursevima trebalo je pomoći da realizuju ambiciozno (premda ne i posebno dobro) zamišljene školske programe.

Kruna rubrike "Pet plus" svakako je bilo specijalni izdanje "Računari u vašoj školi" koje se pojavilo na kioscima aprila 1988. godine. Premda je u nazivu naglašeno "u školi", i premda je značajan prostor posvećen tekstovima pretežno školske tematike, ovo specijalno izdanje nije bilo namenjeno samo školama - to je, zapravo, bila svojevrsna "repriza" "Računara u vašoj kući", naravno prilagođena vremenu u kome se pojavila. Kroz nekoliko tekstova namenjenih apsolutnim početnicima opisali smo anatomiju personalnog računara, njegove periferijske jedinice, osnove korišćenja i dali pregled raspoloživog komercijalnog softvera.

Repriza "Računara u vašoj kući" nije se završila tekstovima o nabavci i korišćenju računara - predložili smo čitaocima da sami sagrade još jedan računar, ovog puta TIM-011. TIM-011 je konstruisao Nenad Dunjić - Beca u saradnji sa Milanom Tadićem i Ljubišom Gavrilovićem; projekat je otkupio Institut "Mihajlo Pupin" koji je želeo da proizvodi TIM-ove kao školske računare i koji je dobro znao da školski računar ne može uspeti ako ga nema i po kućama, pa je odobrio autorima da kompletnu tehničku dokumentaciju objave na stranicama "Računara", a Redakciji da organizuje nabavku štampanih kola i drugih komponenti i distribuciju osnovnog softvera, u EPROM-u i na disketi.

Samogradnja TIM-a 011 prošla je dobro, nekako znatno "mirnije" nego svojevremena samogradnja "galaksije", koja je čitavu Redakciju stavila u "opsadno stanje". Izučili smo, dakle, školu samogradnji, a olakšavajuća okolnost bilo je i to što je interesovanje objektivno bilo znatno manje, premda je broj onih koji su uspešno sagradili TIM-011 prerastao naša početna očekivanje.

Stoprocentno rasprodati (više nego solidni) tiraž "Računara u vašoj školi" bio je itekako profitabilan za Redakciju, pa se odmah postavilo pitanje eventualnog drugog (trećeg, četvrtog...) specijalnog izdanja toga tipa. Međutim, odziv tržišta nije bio dovoljan pa su "Računari u vašoj školi 2", potpuno pripremljeni, ostali neobjavljeni - poslednji nastavak rubrike "Pet plus" objavljen u jubilarnom pedesetom broju našeg časopisa. Posle toga je bilo još nekoliko kraćih priloga, ali su "Računari" nekako ostavili školstvo na marginama svojih interesovanja.

slika 1000: Zbogom Spectrum ("Računari 38", maj 1988)

Legenda zvana Spectrum se, bar što se "Računara" tiče, završila maja 1988. godine. Izašli su "Računari 38" - na naslovnoj strani Ksenija Kopanja, koja se našim čitaocima toliko dopala da su naprosto zahtevali da je vide još jednom, po mogućnosti sa nešto manje odeće (želja ispunjena na naslovnoj strani "Računara 40"), u sredini umetak o programu Ventura Publisher a na ostalim stranicama... ni jedan jedini tekst o Spectrum-u! Samo nekoliko meseci ranije takvo nešto bilo je naprosto nezamislivo, "jaki" tekstovi o Spectrum-u i Commodore-u smatrani su okosnicom svakog broja. Ali, sve ima svoj početak i svoj kraj, pa tako i Spectrum-ova "karijera" na stranicama "Računara"...

Ako ćemo da govorimo precizno, Spectrum-ova karijera u "Računarima" nije završena brojem 37 - bilo je i kasnije tekstova o njemu, a broj 38 je verovatno osvanuo bez teksta o Spectrum-u više nekim sticajem slučajnih okolnosti. Zadnji tekst o Spectrum-u je objavljen u "Računarima 49" - zvao se "Prozore otvori se" a napisao ga je Žarko Vukosavljević. Međutim, već posle "Računara 38" bilo je jasno da se Spectrum-ov prozor u "Računarima" neumitno zatvara...

slika 1001: Pirati? Ne, hvala! ("Računari 43", oktobar 1988)

Svoj Rubikon na putu metamorfoze u časopis namenjen kompjuterskim profesionalcima "Računari" su prešli oktobra 1988. godine, odustajući od piratskih oglasa. Vredi napomenuti da smo određenu distancu prema softverskom piratstvu imali od samoga početka, ali smo ga smatrali za nužno zlo bez koga se, u uslovima malih plata i ekonomske krize, kompjuteri ne mogu probiti do široke publike. Piratski oglasi su na stranicama našeg časopisa "procvetali" negde od broja 12, kada je Jelena Rupnik (ponekad zvana i "piratska majka") smislila krilaticu "Obradujte svoj računar - objavite mu oglas u Računarima". Koliko su se Spectrumi i Komodori "radovali" oglasima koji su ih terali da po čitav dan presnimavaju kasete pitanje je za diskusiju, ali je činjenica da je oglasa u kojima se nude igrice a pomalo i ostali programi iz broja u broj bilo sve više.

Piratstvo je, nažalost, ubrzo pokazalo i svoje drugo lice: programi su se distribuirali nepotpuni, nije bilo literature, domaći softver u uslovima besplatnog stranog nije imao baš nikakvu šansu, a i sami "Računari" nisu shvatani dovoljno ozbiljno - kako pregovarati sa proizvođačem softvera od koga treba uzeti neki paket na test ako se, nekoliko strana iza prikaza, kopija njegovog programa nudi za neke smešne pare? A takvi prikazi su iz meseca u mesec postajali sve značajniji za korisničku orijentaciju časopisa "Računari" - "led" je, obraćajući se direktno stranim proizvođačima softvera, probio Duško Savić koji će i sledećih godina objavljivati veoma zapažene prikaze najnovijih verzija programskih paketa, a softver je kasnije pribavljala i Redakcija. Bez piratskih oglasa u listu sve to bi teklo mnogo lakše.

Svi ti (a i mnogi drugi) razlozi govorili su da piratstvu treba reći zbogom, ali se neko vreme nije nalazilo snage da se to uradi. Prelomni trenutak bili su "Računari 43" - uvodnik je naslovljen "Pirati? Ne, hvala!" (aluzija na tada veoma kontraverznu slovenačku parolu "Štafeta? Ne, hvala!") a sa ostalih stranica nestali su piratski oglasi. Bojazan je, izgleda, bila nepotrebna: "Računari" su dobili na reputaciji a nisu izgubili na čitanosti, tako da se više puta čula i rečenica kojom se danas komentariše i Avramovićev program: "Ako je to bilo tako prosto, zašto zaboga nije mnogo ranije urađeno?" Na to se može odgovoriti samo tvrdnjom da svaka stvar ima neko svoje vreme - možda se od piratskih oglasa moglo odustati onda kada je imalo šta da ih zameni. A zamenili su ih pravi, komercijalni oglasi.

Strani kompjuterski (a i većina ostalih) časopisi bukvalno žive od oglasa, koji obično zauzimaju 70-80 posto prostora. U domaćoj žurnalistici takvi odnosi nisu uobičajeni - tržište je očito mnogo manje a konkurencija mnogo slabija, štaviše ponuda kompjutera je dugo bila znatno manja od potražnje (pre svega zbog problema sa uvozom), pa se sve što je izlazilo na tržište i bez posebne reklame prodavalo. "Slika 0110" opisuje dva načina da se na računarima zaradi (DTP i Clipper programiranje) pa je ovo možda prilika da pomenemo treći: prodaja računara. Malobrojni prodavci računara koji su početkom 1980-tih nalazili neke načine da "prekorače" visoko podignute granične rampe bili su u prijatnoj poziciji da dižu cene u nebesa: basnoslovno skupe Apple i IBM računare nisu kupovali pojedinci, ali je bilo mnogo velikih društvenih firmi sa dosta para na računu koje su bile spremne da kupuju sve, samo ako je za dinare. Ko je umeo da se snađe mogao je i bez posebne reklame tih godina zgrnuti prilične pare, a ljudi koji su želeli da kupe kompjuter za sopstvene potrebe morali su ići u Beč ili Minhen po njega, opet konsultujući reklame u stranim časopisima. Za reklamiranje u "Računarima" kao da nije bilo interesa.

Pa ipak, Sergej Marčenko koji je 1988. godine preuzeo marketing "Računara" uspeo je da nađe interesente za oglašavanje, pre svega među velikim firmama koje su želele da ulažu u svoj imidž i ilustruju tehnološke pomake koje su činile, ne interesujući se preterano za konkretnu ponudu robe pojedinačnim kupcima. Bila su to vremena kada su fabrike i instituti i dalje živeli ne od tržišta, nego od velikih vojnih (i drugih) projekata, koji su se dobijali pre svega na osnovu političkog uticaja, ali je dobro dolazio i publicitet u medijima - bilo je to dobro tle za ambiciozne početke komercijalnih oglasa u "Računarima". A krenule su i akcije - najpre u saradnji sa nemačkom firmom Mraz Electronic a zatim i sa beogradskom firmom Jugodata omogućili smo korisnicima da nabave kompjuter i prateću opremu koja će stići na njihov kućni prag, i to pod najpovoljnijim mogućim uslovima.

Prvi oglasi predstavljali su dobru priliku da se Redakcija konačno opremi hardverom neophodnim za kvalitetnu proizvodnju časopisa - prvih pet-šest godina "Računari" su dobrim delom pripremani na opremi koja je bila privatno vlasništvo članova Redakcije. Prvi "zaista naš" AT računar stigao je početkom 1989. godine, a za njim je došla i druga oprema... vremenom se skupilo sve što je potrebno ne samo za proizvodnju savremenog računarskog časopisa, nego i za ulazak u nove projekte. A najveći takav projekat bio je Sezam.

slika 1010: Sezam ("Računari 55", novembar 1989)

Kao što smo čitaoce 1981. godine uveli u svet džepnih računara, 1984. u svet kućnih a 1986. u svet personalaca, kraj 1989. godine doneće prodor u jednu novu oblast, računarske komunikacije. Modemi su u svetu već tada bili veoma popularni, ali kod nas ih je bilo malo ili nimalo, iz sasvim jasnih razloga: vrednost modema je vrlo mala ako je sve što se njime može učiniti razmena programa sa nekim prijateljem. "Računari" su tokom 1989. godine objavili više tekstova o modemima i modemskim komunikacijama da bi tokom septembra i oktobra bio osmišljen i realizovan projekat Sezam. Autori ovoga projekta smo Zoran Životić i ja, a čitava zamisao bila je (i ostala) veoma ambiciozna: umesto da koristimo neki od postojećih BBS programa, odlučili smo da napišemo softver koji će sjediniti brojne dobre strane raznih sistema sa kojima smo komunicirali, uvodeći novitete koji će olakšati i ubrzati rad. Važna osobina tog programa trebala je da bude pouzdanost - program se morao "snalaziti" u svim mogućim situacijama, u skladu sa maksimom "the show must go": čak i ako detektuje neki fatalan problem, mora da bude sposoban da nastavi sa radom i signalizira službenom licu šta se tačno desilo. Glavni program napisao je Zoran Životić; PBB je pušten u probni rad krajem oktobra, a već početkom novembra je došlo vreme da Sezam primi svoje prve korisnike. Zvanični rođendan sistema je 11. novembar kada je probni period završen.

Iako je Sezam u početku radio na sasvim skromnom hardveru (AT koji je tokom dana koristio Jovan Regasek, glavni urednik "Računara) i to isključivo popodne i noću, od prvih dana je predstavljao veliki uspeh: veliki broj korisnika zainteresovao se za njegove usluge pa smo sve vreme morali da razmišljamo o proširenjima. Originalan, dobro osmišljen i pouzdan softver bio je samo jedan od faktora uspeha - veoma je važno što se sistem orijentisao prema onome što, kako se pokazalo, najviše zanima korisnike, a to su diskusije: napravljena je dobra podela zanimljivih stvari u konferencije (komunikacije, PC, politika, novosti, vicevi...) i teme, napisane su uvodne poruke i svakodnevno se radilo na održavanju sistema - korisnici su dobijali brz i kvalifikovan odgovor na pitanja, diskusija je usmeravana, predlozi su sa zahvalnošću primani... I uspeh nije izostao!

Nešto pre prvog rođendana Sezam je premostio važnu stepenicu i prešao na komercijalni rad - pokazalo se da je veliki broj korisnika spreman da plati godišnju pretplatu u iznosu od 800 tadašnjih dinara (oko 115 maraka). Ozbiljan rad nije se, naravno, mogao zamisliti na jednoj liniji, pa je komercijalni Sezam najpre radio na tri linije da bi, kada je izabran za zvanični informacioni sistem Šahovske Olimpijade u Novom Sadu, prešao na 13 javnih linija i na Compaq-ovu opremu. Sezam će kroz sledeće godine rasti, kako po kapacitetima tako i po broja članova i tematici koja je ubrzo nadrasla tematiku našeg časopisa: u centru pažnje su i dalje računarske teme, ali se razgovara i o nauci, kulturi, umetnosti, politici, istoriji i mnogim drugim stvarima. Sezam sa svojih 15 javnih linija danas predstavlja najveći javni komunikaciono-informacioni sistem u zemlji i jedan od većih evropskih BBS-ova; ponosni smo što smo ga stvorili.

slika 1011: Anketa ("Računari 62", jun 1990)

1990. godina je za većinu nas bila po svemu izuzetna: pod dejstvom ekonomskog programa "neprijatelja" Ante Markovića biznis je procvetao, pojavile su se hiljade privatnih preduzeća od kojih su se neka specijalizovala za uvoz i prodaju kompjutera. Jaka konkurencija je učinila da cene drastično padnu - ubrzo se u Beogradu mogao nabaviti računar po ceni koja nije ništa viša (a često je i niža) od Minhenske, i to uz sve blagodeti garantnog roka i servisiranja. "Računari" su ove promene spremno dočekali: konačno su oglasi postali ono što i treba da budu, mesto da se nešto ponudi, objavi cena i razlog zašto treba kupovati tu a ne negde drugde. Od početka 1990. godine pa do današnjeg dana oglasne stranice "Računara" su pune, zahvaljujući ugledu našeg časopisa i trudu koji su kontinuirano ulagali najpre Esad Jakupović, a kasnije Vesna Jeremić, danas komercijalni urednik "Računara". Naš pogled na tržište tu se nije završavao - iz meseca u mesec Dejan Veselinović je prikazivao kompletne konfiguracije i komponenate koje se nude na domaćem tržištu, uporedno ih testirao, analizirao njihove performanse... svako ko je hteo da kupi kompjuter (a takvih nije bilo malo) naprosto nije mogao sebi dopustiti luksuz da pre donošenja odluke ne prelista "Računare"!

Jedan od rezultata tržišne orijentacije "Računara" bila je i velika nagradna igra - čitaoci su dobili Gamin 386 računar i mnoge druge nagrade, a mi smo dobili odgovore na pitanja koja su nas zanimala; ova anketa obuhvatila je 3500 učesnika i rezultirala značajnim rezultatima koji su sumirani u "Računarima 62". To nam je pomoglo da "Računare" usmerimo u pravcu koji najviše zanima čitaoce: pokazalo se, pre svega, da ogromna većina čitalaca (95%) ima PC kompatibilan računar, što je uslovilo ukidanje "Atari podlistka" i orijentaciju isključivo na kompatibilce. Pokazalo se i da smo, negde od "Računara 46", previše "skrenuli" prema korisnicima i zanemarili programere; čitaoci su tražili programerske teme pa ih je od tada bilo znatno više na stranicama "Računara". Anketa je donela i druga zanimljiva saznanja o domaćoj računarskoj sceni i trendovima njenog razvoja - na osnovu njih početkom 1991. godine smo isplanirali "veliko spremanje" našeg časopisa.

slika 1100: Novi izgled ("Računari 71", april 1991)

"Veliko spremanje" je zapravo značilo sasvim novi izgled koji je pretendovao da približi "Računare" modernim evropskim kompjuterskim časopisima: atraktivna oprema, kvalitetan papir, dosta kolor strana, jak oglasni segment... "Računari u novom ruhu" krenuli su na tržište aprila 1991. godine, sa sve novom nagradnom igrom čije su premije bile računari najviše klase i prateći strani softver.

Nije sve u grafičkom izgledu - trebalo je i dalje raditi na sadržaju "Računara" pa smo počeli serije tekstova o Windows programiranju (sam Windows 3.0 predstavljen je u "Računarima 63"), elektronskoj pošti sa svetom, projektom Optima u okviru koga smo za čitaoce formirali nekoliko optimalnih računarskih konfiguracija koje se u našim uslovima mogu sklopiti, a važno mesto su zauzele i rubrike nazvane Savetnik. Pomenimo i seriju tekstova Dragutina Vukovića o lokalnim mrežama, razgovore sa poznatim piscima koji u radu koriste kompjutere i mnoge druge zanimljive teme.

"Računari 71" su, zapravo, i po koncepciji i po izgledu slični časopisu koji upravo prelistavate - jedino važno poboljšanje bili su specijalni dodaci koji, počevši od "Računara 78", redovno prate naš časopis. Svaki specijalni dodatak je zapravo knjiga koja ukratko opisuje neki programski jezik ili korisnički program - predstavili smo tako DOS, Windows, paskal, C, Clipper, Word, WordPerfect, AutoCAD, Lotus i mnoge druge programe koji se svakodnevno koriste; za čitaoce je to bila izuzetna prilika da veoma povoljno dođu do literature na našem jeziku prilagođene domaćim potrebama. Izgledalo je da "Računari" ulaze u svoje zlatno doba... a onda je došla kriza.

slika 1101: Maja Golić ("Računari 76", novembar 1991)

Možda nije fer, ali za mene (i ne samo za mene) je sinonim za krizu na stranicama "Računara" Maja Golić. Ona za to, naravno, nije baš ništa kriva: naprosto je pozirala našem fotografu za naslovnu stranu "Računara 76". Ali, ti "Računari 76" su se pokazali kao prilično slab broj: 84 strane umesto ranijih 116, pa još kašnjenje časopisa od preko mesec dana koje je uslovilo da oktobarski broj naprosto bude preimenovan u novembarski. Uz sve to se nekako desilo da u tim "Računarima" ne bude mnogo zanimljivih tekstova; čitaoci su sa razlogom bili nezadovoljni. Pa su uzgred zapamtili i prilično karakteristično ime i prezime manekenke - da li zato što su žalili da je vide u garderobi koja bi bila bolje prilagođena prezimenu ili zato što je moderator Sezamove konferencije VICEVI uočio nekakvu paralelu između nje i podnožja za miša (što je izazvalo pravi urnebes), tek Maja Golić je postala "negativni" heroj "Računara", skoro koliko i pomenute Noge.

A vremena stvarno nisu bila laka - u Hrvatskoj je besneo rat, "Računari" su izgubili više od polovine ranijeg tržišta, sve teže se nabavljao hardver, softver, uvozni papir, lepak i ostali repromaterijal, krenula je inflacija i nemaština... Pa ipak, nekako smo gurali dalje, pre svega zahvaljujući tome što je domaće računarsko tržište tokom čitave ekonomske krize kako-tako funkcionisalo, i što smo mu se uspešno prilagođavali: koncepcijski smo se okrenuli pre svega profesionalnim korisnicima kompjuterske opreme. Bili smo svesni opasnosti u kojoj se nalazimo, znali smo da će biti potrebno mnogo rada a i pomalo sreće da bi se "Računari" održali na stepenici na koju su se tokom prethodnih godina popeli. Trebalo je preživeti...

I preživeli smo!

slika 1110: 45,000 maraka ("Računari 92", maj 1993)

"Računari" su se u "punu formu" vratili krajem 1992 i početkom 1993. godine. Redakcija, kadrovski ojačana Vesnom Jeremić (danas komercijalni urednik) i Rankom Jovanović (danas zamenik glavnog i odgovornog urednika), uspela je da uspostavi punu saradnju za velikim brojem domaćih računarskih firmi što je, uz ostalo, rezultiralo najvećom nagradnom igrom u istoriji našeg časopisa, sa nagradnim fondom vrednim preko 45,000 maraka. "Računari 92" su se, zajedno sa pratećim specijalnim dodatkom o DOS-u 6.0, Sezamom i nagradama koje će biti dodeljene na konkursu, veoma uspešno predstavili na majskom Sajmu tehnike u Beogradu, a kasnije i na nekim drugim sličnim manifestacijama. Kupovani su, prelistavani, čitani, citirani... kao u najboljim danima, i više od toga!

Nažalost, raznovrsje tema nije značilo da se kriza završila: najviše nas je pogađala njena čisto personalna komponenta, jer je veliki broj naših stalnih saradnika otišao u Kanadu, Australiju i u mnoge druge zemlje kojima izvozimo pamet. Tako smo bili prinuđeni da na stranicama "Računara" objavljujemo dosta prevoda i kompilacija stranih tekstova. Ipak, imam utisak da je kvalitet "Računara", i pored povremenih oscilacija, zadnjih meseci u porastu - objavili smo nekoliko veoma zapaženih serija tekstova, uspeli da pribavimo originalni softver na test i objavili specijalne dodatke koji su naišli na izuzetan prijem kod čitalaca. Najzad, nije mala stvar što se brojevi rasprodaju toliko da se i u samoj Redakciji, nedelju ili dve posle izlaska na tržište, jedva može naći neki primerak tekućeg broja. Sve to je bilo lepa uvertira za broj koji gledate, jubilarne "Računare 100"!

slika 1111: "Računari 100" (maj 1994)

Slika 1111 je, u danima kada završavamo ovaj tekst, još neiscrtana - zapažaju se samo njeni obrisi u vidu povećanog broja strana, tekstova naših starih saradnika iz zemlje i sveta, specijalnog dodatka o Windows-u, velike nagradne igre u kojoj čitaocima poklanjamo Pentium računar i stotinak drugih vrednih nagrada, opsežnog sajamskog dodatka... Ovako nabrojano, vrlo lepo zvuči; realnost ćete, kao i uvek, vi proceniti.

A što se tiče budućnosti... počeo sam prologom ali ovaj tekst, Bogu hvala, neće završiti Epilogom! "Računari 100" su važna tačka u životu našeg časopisa, ali posle broja 100 dolazi 101, 102... još mnogo slika koje treba iscrtati u skladu sa vašim interesovanjima i potrebama. Sledićemo koncepciju koja se iskristalisala kroz ovih deset godina ali ćemo uvek biti spremni na zaokrete koje diktira računarsko tržište. Nadajmo se samo da će situacija u kojoj ćemo pripremati sledeće brojeve našeg časopisa sve manje ličiti na (kad već počeh tekst pominjanjem Lukasa) Star Wars a sve više na Never Ending Story...

 

horizontal rule

 

Epilog: "Računari 143" (februar 1999)

Nažalost, sve što ima početak ima i kraj, pa su tako i "Računari", posle dužeg tavorenja, prestali da izlaze februara 1999. godine. Krajem januara 2000. Redakcija je prestala da postoji, a mesec dana pre toga rasformiran je i SezamNet. Uz nekoliko reči komentara, ostaje da se oprostimo od "Računara"... možda do nekog srećnijeg vremena.